Page 50 - STAV broj 372
P. 50

DRUŠTVO



                                            Ratno djetinjstvo (50)
                                            SAN I BUREK
          Piše: Ammar KULO




         Zpreletio do Berlina, Bernauer  ČINE ČUDA
                amišljao sam prostrani Helden-
                platz u Beču, hiljade mladih i
                vatromet... Potom bih u mislima

          Strasse, ondje gdje se nekada ginulo na
          putu, prelasku iz Istočnog Berlina, na-  “Otiđi do Kišića. Čula sam sinoć kod Merime da će klati tele.
          vodno boljeg i humanijeg svijeta, u drugi
          dio podijeljenog grada, na “truhli” Za-  Raspitaj se gdje. Donesi nam dva kilograma. Neka ti nasitno
          pad, kako su to voljeli portretirati ide-  isjeckaju, da može za bureka. Ja ću do tada razviti jufke, da
          olozi marksizma i na prostoru nekadaš-
          nje Jugoslavije.                  možemo Juliju počastiti”, reče mi mati i dade novčanicu od
            Na licima mladih osmijeh, odbro-
          javanje je moglo početi. Deset, devet...  100 DM, što je čuvano za crne dane.
          jedan. Sretna Nova! U ujedinjenoj Evro-
          pi! Mogao sam biti jedan od “tinejdže-  Ulaz u podzemnu ratnu bolnicu
          ra” izbjeglica. Njemačka i Austrija naj-  Paska Luka, 2 km od Olova
          više su pružile našem svijetu, primile
          su najveći broj izbjeglih, prognanih,
          nesretnih ljudi iz naše domovine, i to
          ne treba zaboraviti!
            Ovako, silom prilika, nakon puteše-
         stvija, izbjeglica sam u vlastitoj zemlji.
         Tek desetak kilometara od kuće. Uosta-
         lom, da sam otišao daleko, van Bosne,
         ostao bih uskraćen za ove retke historije
         što se upravo dešavaju. Obnavlja se “ti-
         sućljetna” državnost Bosne... U krvi, ne-
         milosrdnom ratu, agresiji Miloševiće Sr-
         bije na sve što nije srpsko ili “uz srpsko”.
            Razmišljam... Možda bih naučio je-
         zike... Vidio evropske gradove, znameni-
         tosti, onako uživo, nogom prešao sve te
         trgove, a ne putem fotografija, enciklo-
         pedija, dokumentaraca... S druge strane,
         ostao bih uskraćen za najdramatičniji
         period naše povijesti. A gdje je drama,
         tu je i tragedija, tu je i humanizam... S   razmišljati kako razvući ono malo na-  vode”. Ako ni tu ne bi mogli ništa, ra-
         jedne strane zlo, a kao pandan, sve ono   mirnica do proljeća, kada se nešto može   njenici bi se slali dalje, u Tuzlu. Sa sva-
         plemenito što se probudi u čovjeku a da   i posijati, kada se nečemu može i nada-  kim kilometrom dalje, šanse za preživ-
         ga nije ni svjestan, sve ono što je dobro...   ti. Ako ništa, vode će biti manje, niži će   ljavanje su se smanjivale. Veliki bi broj
         Rat definitivno filtrira ljude, na one u   biti vodostaj, lovit ću ribu na Krivaji...   poslanih u Tuzlu podlegao.
         službi dobra i one u službi zla. Vatra   Valja nam biti i “u pripravnosti”, s pri-  Neko je pokucao na vrata. Na ulazu
         oblikuje željezo, daje neki smisao, upo-  premljenim ruksacima, za ne daj Bože,   je stajala Julija. “Jutro, je li ti mama tu”,
         trebnu vrijednost... Zvuči paradoksalno,   ako pukne linija... Vode se borbe. Čuju   reče. “Da, uđi, ne stoji na pragu”, odgo-
         ali rat oplemenjuje, čini da stvari gledaš   se detonacije u daljini. I nikako mi se ne   vorih. Nikada nisam vidio Juliju u ta-
         iz drugog ugla, cijeniš što imaš, pojačava   ustaje ovaj dan... A i mati spava.  kvom stanju. Izgledalo je kao da danima
         ono nutarnje, nevidljivo, neopipljivo, za   Zatutnjala su vrata. Taib, naš stanoda-  nije spavala, natečena lica, ruku, blijeda.
         razlikovanje dobra i zla. Rat je neprocje-  vac, prošao je po ko zna koji put sa svo-  Dok je skidala zimsku jaknu, vidjeli su
         njivo iskustvo, naravno, ako preživiš...   jim WV kombijem. Sada je u službi za   se crveni tragovi na bijeloj uniformi me-
            Jedan je sat. Nema struje. Nema slav-  prijevoz težih ranjenika iz ratne bolnice   dicinske sestre. Uniforma je sličila neu-
         lja. Ne mogu spavati. Zato maštam i po-  u Paskoj Luci, ondje gdje ranjeni prvo   rednoj mesarskoj kecelji. Znao sam da je
         nešto zapišem – od ovih nazovi “dubo-  dođu, te ako se ne mogu sanirati, šalju   od krvi. Nevješto je i nabrzaka obrisana.
         koumnih razmišljanja”.             s one strane Konjuha, gdje je smještena   Jasno su ostale fleke.
            Jutro je. Prvi sati nove devedeset   dosta opremljenija bolnica s hirurškim   “Sjedi, moja Julija. Šta se to dešava?
         i četvrte godine. Zima. Valja naložiti   odjelima, u nekadašnjem hotelskom   Hoćeš li kahvu, nešto za pojesti?”, reče
         vatru. Valja složiti drva. Iznijeti lug. Valja   kompleksu nadaleko poznate “Muške   mati, koja je bila upravo ustala. “Ništa,



         50  22/4/2022 STAV
   45   46   47   48   49   50   51   52   53   54   55