Page 79 - STAV broj 177
P. 79
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE l’
Kako se opstaje u mahali
Hoće
Brzo je shvatio šta je mahala i kako se u mahali opstaje i, premda
Piše: još uvijek dijete, odličan je glumac i improvizator. Sa svima je
Sadik Ibrahimović dobar, svima gromko i nasmiješeno uzvikuje pozdrav koji to nije,
te mu, kao stari, prekaljeni mahalac, predviđam uspješnu, možda
čak i blistavu šanersku karijeru
Probdio sam dugu, tegobnu, besanu – I, šta je tu odlično? – Zašto misliš da je izbio rat?
noć (nenadani i podmukli napadi – Sa ženama je dobro, a bez njih od- – Zato što nosiš maskirnu unifor-
insomnije prate me godinama), za- lično. Odmaram se od opetovanih ci- mu i pušku!
spao iza sabaha, a probudio se oko co-maco budalaština. – Zar mora izbiti rat da bih nosio
podneva. Dan je lijep, sunčan, prozračan, – Dobro, ti nabolje znaš. uniformu i pušku?
a zrak prepun vlage uslijed višednevnih – Nego – rekoh – često sanjam ono – Ne mora, ali... Nego, reci mi, vidim
kiša. Ipak, ne smeta mi to. Na ulici, na što sam već sanjao, ali sve do u detalj da si Bosanac, odakle dolaziš i otkud ti
biciklu, u svojoj usamljenosti raspričan isto. Čudno. ovdje u Montani?
sam sa sobom, jer druge djece u komšilu- – Hajde, pričaj, slušam, ti znaš da se – Ja sam došao sa zvijezde i tamo nig-
ku osim njega nema, uporno, gore-dolje, ja pomalo razumijem u te stvari! dje nikog nema!
vozika se desetogodišnji dječak kojeg zo- – Sinoć, zapravo jutros, sanjam kako – Sa planine Zvijezde?!
vem “Hoće l’”. Tako se, umjesto pozdrava, sam u Ameriku doputovao. Avion se – Sa zvijezde sam došao i tamo nig-
obraća svima, pa ga tako i zovem, a pravo spušta, zaustavlja, a nekakav glas viknu: dje nikog nema!
ime mu ne znam. “Montana”, pa zaključim da sam u Ame- – Dobro, jesi li došao sa planine Zvi-
rici, u državi Montana. Izlazim iz aviona, jezde ili sa zvijezde odnekud s nebesa?
“Hoće l’” je bistro, pametno dijete. vidim u nekom sam malom gradu, mrak – Ti si ili blesav ili praviš budalu od
Brzo je shvatio šta je mahala i kako se u je, nigdje nikog, sve čisto, uredno, ulič- mene – odbrusi ljutito i ode.
mahali opstaje i, premda još uvijek dije- na rasvjeta snažno obasjava široku ulicu Eto, to je sve.
te, odličan je glumac i improvizator. Sa kojom hodam, a s obiju strana drvore- Tad sam se probudio.
svima je dobar, svima gromko i nasmije- di i velike kuće u bijelo ofarbane, svaka – Veliš, već si sanjao takav san – pita M.
šeno uzvikuje pozdrav koji to nije, te mu, sa širokim trijemom i brižljivo pokoše- – Da.
kao stari, prekaljeni mahalac, predviđam nim travnjakom. A mene ni briga nije – Pa, to je bar jednostavno! Taj voj-
uspješnu, možda čak i blistavu šanersku što sam u Americi, u državi Montana i nik si ti, još uvijek se boriš, ne predaješ
karijeru. u gradu kojem ne znam ime. Tražim ja se, a zvijezda na kojoj nikog nema je ovaj
kakav granap cigare da kupim. Nigdje grad koji te je izopćio! Ovdje za tebe ni-
Sjedim na terasi, u prijatnoj hladovi- ne bi granapa i, šta ću, vratim se u avion. šta nema! Eto, to je to!
ni, pijem kahvu ili ona mene, svejedno; Spustim se na sjedište do prozora, Šutimo. M. mi nudi motanu cigaretu.
nakon što se navozikao i napričao sam sa čekam, a ne znam ni šta čekam, nikog Ne želim, znam kakav smrad puši. I dok
sobom, rumenih, znojem oblivenih obra- osim mene u avionu nema. Okrenem se M. odbija dimove i srče hladnjikavu ka-
za, “Hoće l’” ode kući, a na terasi se nepri- prema prozoru, a s druge strane stakla hvu, vidim, desetogodišnji dječak, budući
mjetno, kao iz zemlje iznikao, baš onako stoji vojnik. Na njemu maskirna uni- uspješni šaner, ponovo je na ulici. Ovog
diluvijalno, pojavi komšija M. forma, ista kakvu sam i ja nosio u ratu, puta s loptom. Šutira loptu o zid, fingira
na ramenu obješena puška, automatska. utakmicu i izgovara imena naših fudba-
Pozdravi, spusti se na stolicu i krat- Gledam ga, lice mu vedro, dobroćudno, lera: Džeko – goool; Pjanić – sjajan gol
ko me pogleda. pomalo se i smješka i kroz smiješak lju- iz slobodnog udarca; Ibišević – goool,
bazno me pita: kakva majstorija Ibiševića...
– Izgledaš svježe – reče. – Oprosti što te uznemiravam, ali kad M. se nakašlja, zagušen smradom
– Tek sam se probudio. si već tu, hoćeš li da te upucam malo? lošeg duhana, dječak se prenu, prekide
– Sinoć nisi spavao? – Hajde, de, halal ti bilo! “utakmicu”, pogleda prema terasi, mah-
– Ne. – E, onda, neću – reče i naglo se nu rukom, nasmiješi se, usuka stomak,
– To ti je od rata. namrgodi. napuni pluća zrakom i koliko ga grlo
– Znam. – A je li to rat izbio negdje – pitam. nosi uzviknu: “Hoće l’?” n
– Kako ide sa ženama?
– Odlično.
– Imaš li kakvu?
– Nemam.
STAV 26/7/2018 79
