Page 57 - STAV broj 435

k’o Švicarac“, s dozom ironije govori
profesor i vraća mi milo za drago. A sad
prozivka... „Samir, Lejla, Uzeir, Dženo,
Rijada....“ Javljamo se kako koga proziva,
svi smo na broju... „Dragi moji planina-
ri i planinarke, sada idemo za Sarajevo.
Oko 9:15 sati smo u Sarajevu. Zborno
mjesto je parking olimpijskog stadiona Ko-
ševo. Tu će doći i ostali učesnici. U 10:30
h predviđen je historijski čas na Špicastoj
cijeni. To je tu u blizini, prebacit ćemo se
lokalnim prevozom. Zatim ručak, ćevapi
i ostalo u sklopu slobodnih aktivnosti na
Baščaršiji. U 14 sati krećemo put Fojni-
ce. Između 15 i 15:30 sati smo na planini
Vranici, ako bude sve teklo prema planu.
Molim vas, držite se protokola, nema od-
vajanja, lutanja po trgovinama, ljetnim
baštama i tome slično...“ Potom je stao
na trenutak, malo povisio ton i gotovo
oficirski rekao: „Ko ne bude poštovao
pravila, bit će sankcionisan! Prvim ću ga
autobusom vratit’ nazad, pa makar se i ja
morao vratiti!“
Bilo smo na parkiralištu ispred stadi-
ona i čekali skrivajući se od augustovskog
sunca po obližnjim strehama sve dok nije
došao i posljednji autobus. Onaj iz Lu-
kavca. Kasnio je više od sat. U njemu su
bila preživjela djeca iz Srebrenice, smje-
štena u jetimskom naselju, negdje između
Lukavca i Tuzle. Skrenuta nam je pažnja
da se prema njima pažljivo ophodimo.
Družiti se. Rehabilitirati. Na jednoj od lica, vremešne penzionere. Oni svaki dan u Gledao sam ih dok izlaze... Mršavi,
najljepših planina u Bosni. Na Vranici. određeno vrijeme idu put pekare „Paštrik“. kratko podšišane frizure ovi muški, s
Uostalom, šta drugo mladom čovjeku i Tačno znaju šta će uzeti. Po njima bi se mo- istom ili sličnom obućom i odjećom.
treba osim sunca, zelenih poljana, osmi- gao napisati računalni algoritam. Definiraš Mi, djeca opkoljenih gradova, Goraž-
jeha i druženja, pa da mu život bude pun učesnike, vrijeme i mjesto i broj koraka od dani, Vakufljani, Maglajlije, Olovljani,
– potpun. A sve to ima ovdje u Bosni i tačke A do tačke B. Pozdravljamo se. Lje- Sarajlije, vidjeli smo, preživjeli golgotu
nadohvat je ruke. Uz malo organizacije i pota malih sredina je što se svi međusobno granatiranja, nedostatka hrane, vode,
volje, Bosna može biti Švicarska. To nam poznaju. Istovremeno, to je i neka vrsta usu- garderobe, osnovnih potrepština. Suviše
ne smije biti fraza, naprotiv, orijentacija, da. Ne može gotovo ništa ostati pokriveno, smrti i ranjavanja smo vidjeli, ali nismo
ciljna vrijednost, barem u onom materi- skriveno, nedorečeno. A trebalo bi i bilo bi dočekali agresorsku čizmu, pad enklava
jalnom smislu.. „Uranio, komšo, a gdje se ljepše za sve. I same aktere, a i one kojima i pokolj! Naša iskustva, naša trauma nije
to krenulo ’vako rano“, prekide me Džafer je, ako ne jedina, a ono glavna zanimacija ni izbliza kao njihova. Oni, moji vršnja-
u razmišljanju i maštanju šta bi bilo kad prepričavanje, interpretiranje, bavljenje tu- ci iz Istočne Bosne koji su se zatekli u
bi bilo. „A da ti pomognem s rancem?“, đim i onim što ih se najmanje tiče. srebreničkom džepu tih surovih ratnih
dodade komšija Džafer. Nije previše toplo. Nema oblaka. Bit godina su moji heroji, najpotrebitiji za
Uprtio sam više od dvadeset kilograma će lijepo vrijeme ako Bog da. Ako je ov- pomoć... Srebrenica je naša rana i naše
težak ruksak, u koji su stale sve stvari za dje trideset, na planini, u šumi je ugod- ogledalo. Koliko budu uspješni preživje-
desetodnevni boravak u prirodi, po mje- nih dvadesetak stepeni Celzijusa. Lijepa li iz Srebrenice, toliko će i naše društvo
ri mame. Ja bih možda stavio samo ono naša bosanska priroda, kud god kreneš: opravdati svoje postojanje.
nužno. Ali mama zna najbolje... drvo, voda, ljepota. Razmišljao sam i o simbolici. Pet-
„Hvala. Mogu ja to, samo do stanice... Na autobuskoj stanici čeka već spre- naest godina ranije na ovom mjestu je
Idem planinariti“, mahnuh Džaferu prije man minibus s oznakom „vanredna vo- upaljen olimpijski plamen. Na trenutak,
nego što sam zamakao cestom što je vo- žnja“. Ispred je prof. Ećo. Dočekuje me transportovao sam nas djecu, učesnike
dila prema čaršiji. pitanjem „ I jesi li ponio kompas?“ „Ni- ovog programa rehabilitacije – boravka
Jutro je. Ljeto. Zelene se livade i četi- sam“, odgovaram. Mršti se, podiže brko- u prirodi, u one sretne osamdesete... U
narska šuma iznad naselja Gornja Kolona. ve i već me hoće naružiti, no ja prije tog skupocjenim smo tenisicama, trenerkama
Požutjele su prve džanarike. Niko ih ne izgovaram „Al’ jesam busolu!“ Govorim i kačketima različitih boja... Svaki grad
bere. Prilazim, otkidam dva-tri ploda. Još naglas da svi čuju i ulazim u bus. Škol- ima posebno dizajniranu opremu za ovu
im treba koji sunčan dan da potpuno do- ski drugari se smiju, kao i vozač. Fora je priliku... Stojimo na pozornici travnate
zriju. Prolazim pored zgrade „Karington- uspjela! Sjedam do Saje. Ulazi profesor. površine stadiona FK „Sarajevo“, počet-
ke“. Vidim dječicu predškolskog uzrasta, „E, dobro! Kulo je ponio busolu i zadnji ni je čin Olimpijade... Svi smo tu. Neka
igraju se. Mahala se budi. Srećem i poznata došao. Dva minuta poslije osam. Tačan igre počnu! n

STAV 7/7/2023 57