Page 39 - STAV broj 150
P. 39
posjekotinu od noža na trbuhu. I dok smo
stajali u tom sokaku, čuli smo eksplozi-
ju i vidio sam kako nešto udara u kuću
Hamida Hadžića, vidio sam kada je kuća
počela gorjeti. Ne znam koliko smo dugo
stajali tu, sjećam se da sam bio jako umo-
ran i jako sam se plašio. Psovali su nam
balijsku majku, Aliju, pjevali neke pjesme.
Bilo je i pucnjave. Nedjelju navečer smo
prenoćili u šumi, ne sjećam se kako smo
završili tamo... Prenoćili smo u grmlju.”
Nakon duge i strahom ispunjene noći
provedene u šumi, stanovnici Prhova zo-
rom su se vratili svojim kućama. Vjerovali
su da je prošlo ono najgore. Nikakvo oružje
nije pronađeno jer ga nije ni bilo i nada-
li su se da će živjeti u miru. Vjerovali su
da im njihove komšije Srbi koje su puno
puta pomagali neće nanijeti zlo. Pokazalo
se da je priča o bratstvu i jedinstvu obična
bajka. Nakon povratka, uslijedilo je ono
što nesretni Prhovljani nisu očekivali čak
ni u svojim noćnim morama.
smjeli prići školi dok rezervisti ne odu. Nevres Mešić “IZAĐITE, NEĆEMO VAM NIŠTA”
Naš učitelj Stojan znao je pitati zašto ka-
snimo u školu. Neki naši momci iz sela selo srpska vojska i izvela nas iz kuće”, “Tek je počelo svitati. Krenuli smo
pričali su da su ih zaustavili Srbi iz sela priča nam Mešić, nastavljajući: prema kućama i sjećam se da se čulo fi-
Plamenica kad su se vraćali kući iz Klju- jukanje metaka, a stariji su govorili da
ča. Poslije toga, mještani Prhova počeli su “Gledao sam transportere, džipove... su udarali u drveće iza nas. Vidio sam da
da čuvaju straže oko sela. Često smo čuli Sve su nas dotjerali u jedan sokak, morali granate padaju oko sela, nisu padale po
pucnjavu. U subotu 30. maja došla je u smo biti okrenuti leđima prema glavnom kućama. Ali iz straha smo se svi sklonili
putu. Traže oružje. Čujem iza leđa mal- u neku garažu. To nam je bilo kao sklo-
tretiranje i udaranje, a sjećam se da sam nište. Ne znam koliko nas je tu bilo, veći
kasnije vidio kod Ćamila Medanovića broj, jer smo bili jedni do drugih. Bila je
gužva. Prestalo je granatiranje. Vidio sam
kako se ispred kuće zaustavlja neko vo-
zilo. Izlaze dva čovjeka. Bili su u civilu i
sjećam se da govore da iziđemo iz garaže
i da nam neće niko ništa. Izašli smo na
put i, čini mi se, vrlo brzo oko nas je bila
vojska, naredili su nam odmah da stavimo
ruke iznad glave i da krenemo u pravcu
trgovine Šefika Medanovića. Zatim su
nam svima rekli da uđemo preko puta u
dvorište kuće Abida Osmanovića”, sjeća
se Nevres Mešić.
“Potrpali su nas u dvorište. Bilo nas
je mnogo. To me podsjetilo na partizan-
ske filmove, kad zarobljavaju Nijemci i
postrojavaju da ubiju. Bilo je naređenje
da ne smijemo da se okrećemo, ali ja sam
se vrlo često okretao da vidim šta se to
dešava. Bio sam znatiželjan. Nikada ra-
nije nisam vidio pušku. Znao sam kako
izgleda lovačka puška, ali ovo je za mene
bilo nešto što je budilo moju znatiželju,
bez obzira na strah. ‘Jeb’o vas Alija, vi-
djet ćemo hoće li vas on ukopati!’, govo-
rili su. Iz šume su se čuli pucnji i meni je
bilo čudno da vojnici galame i govore da
na njih pucaju ‘Zelene beretke’, a niko se
od njih ne sklanja od tih pucnjeva. Vidio
sam kako jedan snajperista puca, a ustva-
ri je pucao u krov kuće Ferida Medano-
vića. Stalno su galamili da su to ‘Zelene
STAV 18/1/2018 39
