Page 40 - STAV broj 150
P. 40
politika
beretke’, da trebaju da izađu iz šume ili s Bejhom Medanović, njenim sinom Veli- a kada se spustila noć i kada je nastupila
da će nas sve pobiti. Sjećam se ženskog dom i kćerkom Velidom i znam da nas je tišina, čuli su se jauci. Bili su to bolni ja-
glasa koji govori na razglas i ponavlja ri- ona vodila kroz šumu i sjećam se da nam uci, nekoliko različitih glasova, i trajalo
ječi po njihovoj naredbi, pozivala je ‘Ze- je govorila da polahko idemo, da ne lo- je jako dugo. Dok smo bježali, u strašnoj
lene beretke’ da izađu iz šume i sjećam mimo grane, da nas ne bi čuli Srbi kad panici i u strahu sam preskočio ogradu
se glasa vojnika koji kaže da će joj ubiti i bismo nailazili u blizini njihovih kuća”, od bodljikave žice. Kad sad o tome raz-
bebu koju je držala u naručju ako ‘Zele- ispričao nam je Nevres. mišljam, nikako mi nije jasno kako sam
ne beretke’ ne izađu.” ja kao devetogodišnjak mogao preskočiti
RATNI ZLOČINAC tu žicu. To ne bih mogao učiniti ni sada.
“Iza leđa sam čuo premlaćivanja i ga- MARKO ADAMOVIĆ S Bejhom sam stigao u selo Hripavci,
lamu. To su takvi zvukovi da, kada ih se tačnije u zaseok Kozarci, gdje sam se vi-
sad ponovo prisjetim, ja se ponovo pre- Čovjek koji je podrugljivo izgovorio dio sa svojom majkom. Znam da sam je
padnem i osjećam strah. Bili su to bolni ono “Pokoj im duši” bio je Marko Ada- tješio da Isak nije ubijen, a bio sam svje-
uzdasi i jauci. Kroz maglu se sjećam pre- mović, koji je zapovijedao ovom zloči- stan da jeste.
mlaćivanja mog brata Isaka. Ne vidim kad načkom akcijom. Mnogi su ga poznava-
ga izvode, ali vidim da ga udaraju, ustvari, li odranije, a među njima i Kana Mešić, Sjećam se da je mama stalno govori-
više se sjećam njegovih bolnih jauka. Sje- majka Nevresa Mešića. Adamović se tog la da su joj odveli i Ismeta, koji je tada
ćam se kad su ga prestali mlatiti. Poveli junskog dana mnogima urezao u sjećanje. imao 15 godina. Brata Isaka našli su u selu
su ga desetak metara dalje, poslije toga On je na megafon pozivao muškarce na mrtvog i zakopali s drugim ubijenim. Za
sam čuo pucnje i neko je rekao: ‘Pokoj predaju, prijeteći da će pobiti civile. Sebi brata Ismeta nismo ništa znali dok se neki
im duši!’ Ne sjećam se da sam vidio da je dao za pravo da određuje ko će živjeti, naši ljudi nisu vratili s ‘Manjače’, koji
mi je brat pao, ali je tog trenutka meni a ko umrijeti. On je naredio da se puca u su tada rekli da je Ismet ubijen s drugim
bilo jasno da je on ubijen. Bio sam sasvim civile, a njegova je vojska to jedva dočeka- mještanima. Rekli su da su četnici mog
siguran u to, ali nikome nisam htio pri- la. Ubili su 38 mještana, među kojima je brata Ismeta i još jednog komšiju Senada
znati, pa ni narednih dana svojoj majci, bilo 17 žena. Prije pokolja je naredio i da Hadžića tjerali da klanjaju i, pošto nisu
koja je uvijek tvrdila da je on ubijen, a ja se odvoji jedna grupa od 15-ak mještana i znali klanjati, sasjekli su ih rafalima. Po-
sam je tješio da nije. povede prema selu Peći, gdje su ih istog slije rata izvršena je ekshumacija u ‘Ci-
dana pobili. Tog je dana u Prhovu smrt ganskoj dolini’ i tu je identificirano tijelo
Samo se čuje pucnjava, vidim samo vrebala na svakom ćošku. Mrtva tijela le- mog brata Ismeta. Nisam poznavao niko-
ponegdje nekog vojnika s uperenom puš- žala su okolo. Krvava i još topla. Dim i ga od tih srpskih vojnika, ali sam već dan
kom i nikako mi nije ni danas jasno kako vonj smrti obavijali su cijelo selo. Bilo je nakon događaja čuo i od svoje majke da je
nisam počeo bježati. Onda vidim pada i ranjenih, jaukali su i pomagali. Među Marko Adamović, kojeg je poznavala, bio
Enisa Jusić pored mene, vidim krvava muškarcima odvedenim prema selu Peći zapovjednik i da je bio tada u selu. Čuo
joj glava. Vidim pada još neka žena pored nalazio se i Nevresov dedo Gane (1930), sam ime i Bore Peševića, koji je bio tako-
nje. Čujem Ramizu Jusić kako jauknu i koji je ubijen sa svojim komšijama. Pre- đer učitelj u Sokolovu. Čuo sam ime i svog
pada. I onda vidim neke ljude kako poči- živjeli Prhovljani razbježali su se i spas učitelja Stojana. Svi su oni tada bili u selu
nju bježati i onda počinjem bježati i ja. Za potražili u obližnjim šumama. i pucali su na nas. Ko je god bio prisutan
nama pucaju i dalje, sakrijemo se iza prve u Prhovu i poznavao Marka Adamovića,
nedovršene kuće na koju smo naišli. Ču- “Sjećam se da sam s Bejhom i njenom tvrdio je da ga je vidio i ja to ime nisam
jem fijuču meci, vidim udaraju od crijep. djecom noćio u jednoj šumi, pored jed- mogao zaboraviti nikako.
Padaju komadi crijepa. Ljudi bježe, čuju nog jezera, i da je počela padati kiša. Bili
se jauci, panika... I onda odjednom je pu- smo premoreni i legli smo na lišće koje je U septembru su nas deportirali za
cnjava utihnula. Mi smo nastavili bježati. bilo mokro od kiše, nismo mogli više ni Travnik. Putovali smo autobusima do
Sjećam se da sam najviše vremena proveo stajati od umora. U selu su kuće gorjele, Skender-Vakufa, a onda smo nastavili
40 18/1/2018 STAV
