Page 72 - STAV broj 150

Feljton

smo neko vrijeme proveli u unutrašnjosti
njihove vojne baze. Bližili su se božićni i
novogodišnji praznici i Ángel je napustio
bazu u malom gradu J.

Upečatljiva scena na rastanku:
Smješten na vrhu jednog od bijelih
transportera, kao neki istočni dostojan-
stvenik na devi, ili odlazeći princ na bi-
jelom konju, bacio je prema mojoj sestri
posljednji poklon-paket spakovane hrane.
Ona se probijala kroz šumu druge djece,
borila se, udarala se i vukla s drugima, sve
u cilju da dođe do svog malog željenog pa-
ketića; a na kraju ga, nešto slično kao be-
značajni mladin buket na vjenčanju koji s
velikom nadom hvataju djevojčice i mlade
nevjeste, nekako ipak uhvatila. No, ponovo
se za isti paket hrane morala trzati s neko-
licinom druge djece koja su je oborila na
pod, u snijeg, otimajući joj tu kratku malu
sreću i odnoseći je kao u džungli preoteti
dragocjeni plijen. Za objektivnog posma-
trača prizor je mogao značiti samo tugu i
simbolizirati tegobe i patnje koje nas prate
u našoj vječnoj borbi za život.
Ángel voli svirati klavir i aktivno se
bavi trčanjem. Maratonac, odnosno, po-
lumaratonac. Za njega je trčanje esenci-
ja srca i duše, nešto gotovo nadnaravno,
duhovno, nešto kao bit samog života. Na
klaviru Ángel svira samo modernu roman-
tičnu čeznutljivu muziku.

U koverti je bilo 500 njemačkih maraka. Šta reći o tome da vam Sing us a song you‘re the piano man
je u općoj ratnoj neimaštini stigao, kao čarobnim štapićem, Sing us a song tonight
praktično niotkud toliki novac? Bolje reći, došao iznad svih Well we‘re all in the mood for a melody
nadanja, a dobro smo znali otkud je. Ángel je na odlasku And you‘ve got us feeling alright ...
ostavio i jedno svoje pismo, pisano na bosanskom jeziku.
Sadržavalo je poruke ohrabrenja i na kraju Ángelovu kućnu And it seems to me you lived your life
adresu u Španiji, s porukom da se javimo kada završi rat Like a candle in the wind
Never knowing who to cling to
YOU’VE GOT MAIL dječija ratna slika iza velike bijele žičane When the rain set in
ograde koja je tih dana dijelila dva veoma ...
U svom inboksu ugledao sam mejl od različita svijeta. Svijet vojnika u mirovnoj And I would have liked to have known you
Ángela Palmerasa. Tri debela mjeseca na- misiji kao zasebni i skoro pa ambasadorski But I was just a kid
kon što sam poslao svojevrsni telegram. prostor strane zemlje, unutar žice, i svijet Your candle burned out long before
Ángel je bio oduševljen i zapanjen činje- našeg velikog ratnog sivila s druge strane Your legend ever did.
nicom da smo ponovo uspostavili kontakt žice. Ta žičana ograda, kao međuprostor i
i odmah se sjetio da nam je u decembru svojevrsni vortex point, bila je svjedokom P. S. Poslije Bosne, Ángel je (po njego-
1993. ostavio svoju kućnu adresu. Zapra- transfera ogromnog broja različitih stvari vom svjedočanstvu) kao medicinsko osoblje
vo, bit će da je to bila adresa njegovih ro- koje su prelazile iz jednog svijeta u dru- u španskoj vojsci bio u još tri slične misije:
ditelja, negdje na selu. Pismo je završilo u gi, a posebno raznoraznih hranjivih lete- Albanija, Kosovo, Afganistan...! Scenario?
poštanskom sandučetu ispred kuće u koju ćih objekata koji su u luku svakodnevno Prilično isti kao u Bosni. Zapuštene kuće,
dugo niko nije svraćao, sve dok otac Án- prelazili žicu. I pored svega, mnogo puta nefunkcionalno društvo, mnogo ljudi koji
gela Palmerasa u jednoj od svojih rutin- s druge strane mogli smo dobiti samo nemaju hranu i medicinsku pomoć, ljudi
skih posjeta starom domu nije našao moje osmijeh. No, velika žičana bijela ograda, koji su počesto ozbiljno bolesni ili ošteće-
pismo i dostavio ga Ángelu. U pismu je kao granični prostor između dva svijeta, ni na neki drukčiji način, siromaštvo, pr-
bila replika originala istog onog Ángelo- sigurno će i jednima i drugima upečatlji- ljavština... i djeca! Mnogo djece gdje god
vog oproštajnog pisma s početka decem- vo ostati urezana u sjećanje. da se krene. Djece koja se sasvim nevino i
bra 1993., zatim par naših fotografija na- kao bezrazložno veselo osmjehuju, uprkos
pravljenih u to doba u malom gradu J, i Ángel se dobro sjeća našeg posljednjeg malim šansama za lagodan život.
tek nekoliko mojih telegramski sročenih prisnog susreta kada nas je uz bogatu otpre- To su djeca rata, djeca od koje se moglo
redova. Jedna od fotografija bila je naša mninu spremio majci u muzej, nakon što naučiti šta je istinska sreća. To su ista ona
djeca, baš ista, kao što smo bili mi. Nikada
ne gubeći svoj dječiji osmijeh, sretna su,
bez obzira na sve. n

72 18/1/2018 STAV