Page 73 - STAV broj 150
P. 73
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE
Pisac u pokušaju
U Miošić da
napišem knjigu
Piše: Ohrabren dobrim kritikama, hoću novu knjigu da pišem! A zima
Sadik Ibrahimović bila ljuta, žestoka, iz kuće izlazi samo ko mora! Ma milina! Mislim,
milina za pisanje! I, tako, nahajcam ti ja onu moju peć, pucketa
u njoj suha cerovina, ispred mene pisaća mašina, papir, kahva,
cigare, a prozor mi ovako... Eto, k’o tu gdje ti sad sjediš, samo
malo ulijevo! I sve gledam kroz prozor kako sipa ona bjelina! I sva
zgoda bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta ječi i kmeči, ideju sjajnu
imam, znam šta hoću, ali džabe ti sve – ni slova
Ustolarskoj radnji mog dobrog ne mogu pisati, definitivno ne mogu! A knjigu da pišem! A zima bila ljuta, žesto-
druga R. nekakva galama. Za- imam sjajnu, genijalnu ideju! Valja mi ići! ka, iz kuće izlazi samo ko mora! Ma, mi-
pravo i nije. Dok prilazim rad- lina! Mislim, milina za pisanje! I, tako,
nji, čujem samo glasni i nearti- – I samo u tom selu možeš pisati!? nahajcam ti ja onu moju peć, pucketa u
kulirani monolog Fuada Kršlaka, vječitog Kako to? njoj suha cerovina, ispred mene pisaća
pisca u pokušaju, dosadnog, napornog, mašina, papir, kahva, cigare, a prozor
umišljenog, polupismenog, od one sor- – Ne znam, ne znam... Bio sam jed- mi ovako... Eto, k’o tu gdje ti sad sjediš,
te ljudi koje nije dobro vidjeti na ulici, a nom dolje, davno... Zaglavio s nekom cu- samo malo ulijevo! I sve gledam kroz
kamoli biti u njihovoj blizini. rom... Krenuli na Brač, usput ostali bez prozor kako sipa ona bjelina! I sva zgo-
love, pa se uvalili u taj Miošić kod nekih da bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta
Stoga, u nedoumici, znajući šta me njenih prijatelja! Dobri neki ljudi bili! ječi i kmeči, ideju sjajnu imam, znam šta
čeka, zaustavljam se nekoliko koraka Samo puno, brate, piju! A i ta moja, mi- hoću, ali džabe ti sve – ni slova! Mislim,
ispred radnje. Ali, kako je moja namje- slim tadašnja cura, pristala s njima pa se ne bukvalno ni slova, napišem ja ponešto,
ra vidjeti se s R., ipak ulazim, a s Kršla- ne trijezni. I šta ću? Sjednem i pišem! I ali slabo, brate, slabo! Vidim, nije dobro!
kom ću već nekako izaći nakraj. Ili, ako napišem, za sat i frtalj, sjajnu pripovijetku! Ode književni ugled, karijera, ugovor,
ništa, osaburiti ga. Ulazim, pozdravljam Znaš onu moju pripovijetku Iščekivanje? honorar, intervjui, novinski članci, ode
i slušam ovo: sve! I šta ću?! Spakujem se i na more! U
– Ne, ne znam. taj Miošić! I napišem ondje knjigu, i to
– Veliš, ideš na more?! U januaru?! – Nebitno! I napišem ti ja tu pripovi- kakvu knjigu! Eh, sad, ne pitaj me kako,
– pita ga R. jetku, pa čitam, čitam... Čitam i čudom zašto... Ne znam, ne znam...Ubij me, ali
se čudim, toliko je to dobro bilo! Ipak, ne znam zašto samo u tom Miošiću mogu
– Šta ću?! Moram! pametan i promućuran kakav već jesam, pisati! Eto, tako je to!
– Zašto? pustim da se to malo ohladi, da prenoći! – Dakle, valja ti ići!?
– Ima jedno selo... Znaš li gdje je Gra- Kad ujutro, vidim, dobro, stvarno dobro! – Ma, bih ja, ali kako? Pare prebije-
dac? Znaš!? Eh, u blizini ima jedno selo, Pa pročitam još jednom, a ono napisano ne nemam!
Miošić se zove! Eto, u to selo želim otići! zvoni od samo meni svojstvene književne – Aman, Fudo, hvala ti, od srca ti
– Zašto baš u to selo? snage! I, dragi si moj, napišem ti ja u tom hvala, dan si mi uljepšao, jedva izusti R.
– Jedino ondje mogu pisati! Da, da, Miošiću cijelu knjigu! Cijelu! Pa i knjigu i prasnu u grohotan smijeh. A i ja s njim.
zaista! Sve što sam napisao, napisao sam objavim, lijepi moj R.! Aman sreće, aman I, kao nikad do tada, prolomom smijeha
u tom selu. Odem, tako, dolje na petnae- radosti! Uspravim se, tako, hodam ulicom, učini mi se na trenutak kako se vedri-
stak dana, sedam dana uopće ne izlazim dignem glavu, zemlju ne gledam, a obla- nom ispuni i osvijetli tiha, neugledna i
iz sobe, malo jedem, malo spavam, za to ci mi nekako blizu, skroz blizu, čini mi od ljudi i vremena zaboravljena stolar-
vrijeme napišem grubu, radnu verziju tek- se, eto, rukama bih ih mogao dohvatiti! ska radnja. n
sta, a potom plandujem, ne mislim ni o – Pa, jesi li?
čemu! Kad se vratim kući, uzmem ruko- – Ma, nisam! To se tako kaže! Helem,
pis, izbrusim ga, i to je to! A ovdje... Ovdje ohrabren dobrim kritikama, hoću novu
STAV 18/1/2018 73
