Page 74 - STAV broj 237

KULTURA

Na stolić sam joj spustio i publicistič-
AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI (12) ko-romanesknu monografiju Muhamed našeg “Ja sam ‘zaboravljen’, da ne kažem ‘zapostavljen’, iz
S MUSINIM I Mostarca o kojem nije znala ništa – Abdu- sa mnom. Cijeli je niz bosanskih pisaca ‘pao’. Nigdje ih.
meni nejasnih i nepoznatih razloga. Nije to slučaj samo
rezaka Hifzije Bjelevca. U koferu sam imao
i Hrvatski tjednik od 26. novembra 1971, u
Ja živim u Zagrebu dosta dugo i ovdje mi vele: ‘Hifzi, ti
koji mi je Vlado Gotovac uvrstio zapis Hi-
BAŠAGAĆEVIM fziji Bjelevcu u pohode, moj svojevrsni po- pripadaš Bosni, ti si njihov, a to što živiš ovdje tvoji su
privatni razlozi...’”
zdrav najstarijem piscu u Jugoslaviji, Hif-
ziji, u tom trenutku.
“Podsjećate me na jednu staru stvar.
HIFZIJI BJELEVCU U POHODE
Hladni dan nije me spriječio da ne odem Ne, više ne prevodim. Ne mogu... Vidite, čitaju s oprezom i da se kontroliraju u izja-
vama u vezi romana.”
SARADNIKOM – dara Adžije br. 1. Vrata je otvorila gospođa bačku Zoru, u dogovoru s Gustavom Kr- nara donijela je kahvu. Tursku. Kako i do-
Hifziji Bjelevcu u zagrebačku Ulicu Boži-
Pred sami kraj razgovora gospođa Eleo-
prije više godina priredio sam za zagre-
klecom, koji je tada bio urednik za pje-
likuje, sjetimo li se da su se Hifzija i ona
Eleonare, supruga našeg književnika. Ti-
pična Belgijanka: zahvaljivala se na lošem
Preveo sam više od stotinu pjesama od
hrvatskosrpskom jeziku za buketić zlat- sništvo, knjigu moderne turske poezije. upoznali i zavoljeli u Istanbulu, gdje su se
i vjenčali 1935. godine.
nih narcisa.
ABDUREZAKOM leži. Već tri mjeseca nije izašao na ulicu...”, Krklec ode s tog mjesta, dođe mlađi – i bit PROMATRAM GA FASCINIRAN
tridesetak pjesnika. Mučio sam se, a onda
Hifzi je ležao. “Bolestan je i skoro uvijek
Sabirali smo se uz kahvu bez zapisivanja.
će da mu se Krklečev plan nije dopao. Ili
govorila mi je Eleonare uvodeći me u veliku
Eleonare je bila odjevena u crnu haljinu, pa
turski pjesnici. Ili moji prepjevi – ko bi
polupraznu sobu s krevetom i velikim, za-
sad znao. Ukratko, knjiga nikad nije izaš-
se njezina bijela put isticala i svjetlucala po-
BJELEVCEM stakljenim ormarom. Nudila mi je sjedalicu. la. Još je iza ovog ormara u ćošku, u ple- put srebra. Kako starci znaju bili lijepi! Ona
Pružajući ruku nekad slavnom roma-
je Hifziji rodila kćerku Lejlu. Trenutačno
tenoj korpi za veš, punoj rukopisa. Koga
je na poslu. Laborantica je u klinici “Re-
zanima, eno mu je.”
nopiscu, rekoh mu da sam i ja iz Mostara.
Nije se iznenadio. Možda me nije ni čuo, ko
“Dugo ste bili zapostavljeni. Nećemo
bro”. Hifzija ima još dvije kćerke s prvom
Piše: zna... Pristao je na kraći razgovor povodom dozvoliti da to i dalje traje...”, počeo sam, suprugom, pjesnikinjom Šefikom Nesretin
izlaska drugog izdanja njegova Muhameda
(1893–1927), trećom Bošnjakinjom u knji-
ali me on prekide.
Ibrahim KAJAN u Zajednici pisaca “Tin”. “Ti malo po mostarski, liskaluk?”, na- ževnosti, nakon Umihane Čuvidine i Nafije
Nekoć je mladi pisac Bjelevac na mostarskim i sarajevskim ulicama Spomenuh mu da sam nedavno kupio smija se, teško, starački. “Ali kazat ću ne- Sarajlić. Iz sarajevske je porodice Alihodžić.
susretao žive pisce prve generacije “preporodne” bošnjačke u jednoj antikvarnici njegov roman Rene koliko riječi s potpunom sviješću. Ja sam Nekoć je mladi pisac Bjelevac na mostar-
književnosti – ne samo Safvet-bega Bašagića, Osmana Nurija Logotitedes (Sarajevo, 1919, izdanje “Novi ‘zaboravljen’, da ne kažem ‘zapostavljen’, iz skim i sarajevskim ulicama susretao žive pis-
Hadžića, Edhema Mulabdića, Musu Ćazima Ćatića... – nego je vijek”), te da sam pročitao i Muhameda. meni nejasnih i nepoznatih razloga. Nije to ce prve generacije “preporodne” bošnjačke
Pitam ga raduje li ga činjenica da se do-
književnosti – ne samo Safvet-bega Bašagića,
slučaj samo sa mnom. Cijeli je niz bosanskih
pod snažnim dojmom njihovih književnih objava i započinjao pisati pada i mojoj, najmlađoj generaciji. pisaca ‘pao’. Nigdje ih. Ja živim u Zagrebu Osmana Nurija Hadžića, Edhema Mulabdića,
“Jasno, kazao je. Moja proza predstavlja
da ponekad nije ni primjećivao da ih – potkrada i plagira, primjerice stanoviti specifikum, jezički specifikum. Ne dosta dugo i ovdje mi vele: ‘Hifzi, ti pripa- Musu Ćazima Ćatića... – nego je pod snažnim
dojmom njihovih književnih objava i započi-
daš Bosni, ti si njihov, a to što živiš ovdje
Bašagića! Ali, uzvinuo se u najplodnijeg romanopisca između dvaju znam bi li se moglo kazati da pišem bosan- tvoji su privatni razlozi...’” njao pisati, da ponekad nije ni primjećivao da
svjetskih ratova, i takvog ga danas pamtimo sko-hrvatskosrpskim jezikom. Dok ovo go- “A u Bosni, šta Vam kažu u Bosni?”, ih – potkrada i plagira, primjerice Bašagića!
vorim, mislim na romane Pod drugim suncem, pitam. Ali, uzvinuo se u najplodnijeg romanopisca
Minka, Rene Logotitedes, Muhamed i još neke. “Da, u Bosni: Hifzi, ti pripadaš..., i sve između dvaju svjetskih ratova, i takvog ga
islio sam: Dok su živi rodite- koje nikada, uz neki drugi njegov posao, ni- Kad je došla večer, iz kofera sam, pr- Rene Logotitedes. To je roman o slobodi. Na- tako, obrnuto. Ispostavilo se da ja nikamo danas pamtimo. Započinjao je u Bašagiće-
lji, bilo gdje da se u svijetu za- sam primijetio. Tada su radiostanice do be- vom lijepom prigodom, izvadio najnoviji rodnoj slobodi. U tom sam se romanu, kao i nikom ne pripadam, dragi moj.” vu Beharu, i u Biseru, družeći se s Ćatićem.
teknem, znam da ću svaki put svijesti emitirale Vajtinu Lejlu, a moja bi cu- broj Republike, decembarski, otvorio ga i autor, tako daleko udaljio da su mi iz vida, “Sada Vam izlazi Muhamed. Muhammed, Gledam ga i zamišljam te naše najznačajnije
Modgovoriti na ono pitanje pri- rica odgovarajući ritmu poigravala u dupku tako otvorenog pružio svojoj majci. “Volio iz svijesti, izlazili svi sklopovi narodnosnih a. s., zapanjuje li Vas ta osobnost?” figure kulturne historije koje mi posreduje
jatelja i komšija “kamo si se to pripremio, dok bi je djed hranio. Hranio je i veselo se bih da ovo pročitaš”, zamolio sam je. “Ot- i zemljopisnih granica. Htio sam reći: gdje “Ono što mislim o Muhammedu kazao na gotovo opipljiv način.
kamo putuješ, Ibrahime”: smijao pa i sam, uz nju, oko dupka tancao. pusni list”, pročitala je naglas i upitno me su ljudi, tu je i nacija...” je jedan Englez u tom romanu. Pročitajte U jednom trenutku Eleonare je iz ladice
“Putujem svojoj kući!” Baš tokom jednog takvog očevog hra- pogledala. “Da, ‘Otpusni list...’” Prihvatila Rekoh Bjelevcu da pisci u njegovim go- to ponovno. Eto, to mislim..., sve drugo što ormara izvadila album fotografija. Izdvojila
Sada se toga samo sjećam. Odavno odgo- njenja unuke došla je na “jutarnju kahvu” je, popravila svoje naočale i ubrzo se udubila dinama ili malo pišu ili su već davno bacili bih rekao bilo bi suvišno. Napokon, bilo bi je jednu Hifzijinu, portret snažnog dojma,
varam drukčije. Izgubio sam onu kuću. Sad moja tetka, očeva sestra, srebrenokosa Džulba u lagano čitanje priče nedavno predane Sto- pero u trnje. nepristojno da o Muhammedu daje mišlje- na kojoj podupire lijevom skupljenom pe-
putujem samo u zavičaj. U njemu je pamće- Kreso, tegleći u obje ruke mrežaste cekere s janu Vučićeviću, a uvrštene izborom uredni- “E, ja pišem. Pišem, iako me vid sve više nje jedan obični smrtni A. Hifzi Bjelevac.” sti markantno lice, na domalom prstu blista
nje, bez mene. Ovo je nastavak... Tepe. Mada je daleko stanovala, na Brankovcu ka Ivana Raosa. Strpljivo sam sjedio pored izdaje, a i ruke. Znaš, drhte, a nemam para Pitam Hifziju je li bio u Zagrebu kad je zlatni prsten s “pečatom”. Tu ću fotografi-
(u nacionaliziranoj rodnoj kući Alekse Šan- nje. Povremeno bi prekidala, pogledala me za mladu sekretaricu”, govori smješkajući se. izašao Muhamed, ko ga je finansirao i kakav ju prvi put objaviti u zagrebačkom Beharu,
MOJ OTAC, LEYLIN DJED AHMED tića), uredno je obilazila svog starijeg brata upitno i začuđeno, pa opet nastavljala. Kad “Pripremam tekst za film, TV – po roma- je odjek imao. godinama kasnije, pa je otuda prenesena u
Pred Novu 1971. godinu otputovao sam iz Ahmeda. Upoznah je s nevjestom Smailom je dovršila, sklopila je stranice časopisa, uz- nu Rene Logotitedes. Imam 84 godine (rođen “Puno je to pitanja odjedanput i za mene! brojne novine i knjige.
Zagreba sa svojom malom porodicom rodite- i, smješkajući se, upitah: “Bogati, kako ti se dahnula i gotovo ispod glasa rekla: “Ovo si sam 1886!) i nisam siguran da ću ga uspjeti No, polahko: 1942, u ta zla vremena, bio Nisu dan-dva, tek što sam došao doma
ljima. Mada su imali unuka od svojih sinova sviđa ova Zagrepčanka?” Ona, kao da je znala pisao o ocu kad je bio u ‘Ćelovini’... Otkud privesti kraju. Uostalom, ostat će prepuna sam tu, u Zagrebu. Roman je izašao u do- s poslijepodnevne smjene u knjižnici “Bog-
i kćerki, posebno su se radovali Leyli jer su da ću je to upitati, s nekom nonšalancijom ti ovo znaš?” Iznenadio sam se njezinom pi- košara neobjavljenih rukopisa...” sta maloj nakladi. Novac za nj mi je dao, za dan Ogrizović”, gdje sam odnedavno radio,
nju ipak rjeđe imali prilike viđati. Kad smo odgovori: “A, bogami, bolje muško od bla- tanju jer ja nisam “znao”, ja sam sve u dav- Spominjem mu veliku Ježić-Krklečevu tisak, Alija Mehmedbašić, rahmet mu duši. zazvonio je telefon. “Ibrahime, pozdravlja te
je prvi put doveli, majušnu, činilo se da joj ta nego žensko od zlata...” i poljubi je, na noj dječačkoj viziji “vidio” kad sam klečao Antologiju svjetske lirike, u kojoj su njego- Štampa je zabilježila pojavu romana ‘kao Enes Čengić!” “Lijep pozdrav”, odgovorih,
se djed najviše raduje i najviše oko nje deve- što smo se svi nasmijali toj nimalo nježnoj u prašini suhog blata na rubu gomile, želeći vi vrsni prepjevi stihova turskih pjesnika. djela zgodna za muslimane’. Bilo je i otpora, evo ovog trenutka ušao u kuću... “Nemoj se
ra. Prije njezina jutarnjeg buđenja sam bi joj mostarskoj patrijarhalnosti u koju su muš- sagnut vidjeti oca između njihovih nogu... Pitam: “Zašto nema knjige, cjelovite knji- jasno. Pobunili se u Ilmiji. Jedan sarajevski izuvati, dođi u dopisništvo (Oslobođenja),
pripremao hapu od izgnječene banane i nekog karci uvjerili ne samo sebe nego i žene. Po “Tačno si napisao...”, rekla mi je. Jesam ge turskog savremenog pjesništva? Čini list u izdanju Ilmije pisao je negativno, ali imam zanimljivo društvo. Gustav Krklec
dječijeg napitka, pa bi je strpljivo pitao do tom detalju i danas pamtim taj posjet tetke li je čuo? Izgovorila je te riječi tužnim svo- se da ste dosta pjesnika preveli. Ili nema dosta blago. Sjećam se da je završetak tog te želi upoznati, pročitao je tvoj članak o
posljednje kašičice. Radio je to s uživanjem Džulbe domu moje majke i mog oca. jim osmijehom. interesa?” teksta upozoravao buduće čitaoce da knjigu Bjelevcu...” n
74 19/9/2019 STAV STAV 19/9/2019 75