Page 56 - STAV broj 366

DRUŠTVO

Dion Cassius piše da je Arduba dobro
utvrđen grad nad širokom i brzom rijekom
i da su Desidijati u njoj pružili odlučuju-
ći otpor. Žene toliko žuđaše za slobodom,
uzvikuje zadivljeni Dion, da su su se borile
žešće nego muškarci. Kada je situacija po-
stala bezizgledna, poubijale su svoju djecu
da ih Rimljani ne bi odveli u roblje, a same
su skočile u buktinju zapaljenog grada ili
se stropoštale niz liticu u virove rijeke. Ali,
vođi njihovom, Batonu, život bijaše vredni-
ji od slobode. Publije Ovidije Nazon, onaj
koji reče “Prošlost neka voli ko hoće, ja če-
stitam sebi što rođen sam danas, to je doba
sasvim po mome ukusu”, iz izbjeglištva piše
pismo puno snishodljivosti. Nada se kako će
svojom slatkorječivošću razbuktiti plamen
sebeljublja u Germaniku pa će mu oprostiti je u njemu proveo medeni mjesec, a Radivo- od burgundskog vojvode Filipa Drugog da
i vratiti ga u Rim. Protjeran je zbog slobod- je načini pozornicu na kojoj je dvije godine njuška i špijunira i da izvidi prilike u srcu
nih erotskih pjesama, a ne zbog toga što je glumio ono što je cijelog života želio biti Osmanskog Carstva. U knjizi Putovanje
postavljao pitanja koja proganjaše svakog – kralj. Možda su prema ovom potonjem preko mora, u kojoj donosi impresije poku-
istrošenog legionara: Zar lice moje djeluje neki historičari bili duboko nepravedni, pljene 1433. godine, dok se preko Balkana
tako strašno da se pred njim narodi baca- vidjevši u njemu samo čovjeka koji će iz- vraćao u Burgundiju, piše Broquière ovako:
ju u smrt? Iako nije prisustvovao trijum- gorjeti u ambiciji da stavi na glavu bosan- “A kada pristupiše svi ti ljudi, a bijahu to
fu održanom tri godine nakon tragedije u sku krunu, pa će ga tako opisivati “zli brat trojica paša i rumelijski beglerbeg i drugi
Ardubi, on opisuje kako je Baton provezen Radivoje”, optužujući ga bez čvrstih doka- koje oni zovu gospodarima, Veliki Turčin,
kroz Rim s okovima oko vrata i da mu je za da je otrovao brata kako bi se domogao Murat, dođe iz svoje odaje i brzim koraci-
podaren život. Ali njegove pobude nemaju prijestolja, ili “prepredeni spletkar”, on je ma uputi se do jednog trijema. Uz duva-
ništa s vjerovanjem da buduća pokoljenja kriv za predaju Bobovca, taj je Tomaševog rove tog trijema svi zauzeše svoje mjesto,
zaslužuju istinu. Sav njegov trud izniče iz sina Stjepana, svoga nećaka, posljednjeg što dalje od gospodara. Kad se svi smjesti-
nastojanja da omekša srce svoga gospodara kralja bosanskog, nagovorio da se preda še, dovedoše jednog vlastelina iz kraljevi-
i Batona pominje kako bi osvijetlio Germa- Osmanlijama – bio je to grijeh koji oboji- ne Bosne, koji bijaše došao Turčinu da mu
nikovu bezočnost. Žali se Ovidije da se, eto, ca platiše glavama. preda u pokornost tu kraljevinu, i posadiše
i najvećim neprijateljima poklanja milost, Samo ovi zidovi potamnjeli od očaja ga u trijemu s pašama. On je došao da traži
a njemu ne, Germaniče srca kamenoga. tolikih stoljeća koja prebaciše preko sebe pomoć protiv kralja Bosne i tvrdio je da ta
Gotovo dva milenija nakon Ovidijevih znaju o čemu je mislio i kako se osjećao Ra- kraljevina pripada njemu.”
pisama arheolozi zakopaše oko vrandučkih divoje te godine kada se vrati iz Jedrena, Duboko u noći, dok se uz stijenje, kao
bedema i na dubini od dva metra nađoše gdje je dobio punu podršku sultana Murata prikazanja, veru odjeci pljuskanja Bosne
sagorjele grede, ogaravljenu zemlje i hrpu II, te Vranduk pretvori u svoj dvor iz kojeg savijene u luk, a jeka pasijeg laveža kob-
ugljenisanog žita. Ali, rekoše, ne potječu iz je pisao pisma Dubrovčanima tražeći da ga no najavljuje još jednu dramu nad ovim
vremena kada se cio desidijatski svijet, sa priznaju za bosanskog kralja, a on će im, nesretnim kraljevstvom, Radivoje Ostojić
svim svojim nadama i snovima, sabio na ovu kao i svi njegovi pređi, potvrditi sve po- broji posljednje dane svoje dvogodišnje
liticu nadnesenu nad širokom i dubokom vlastice koje uživahu još od bana Kulina. uloge i gadi se samome sebi kada pomisli
rijekom, već iz vremena klijanja bosanskog Ondje, u Jedrenu, sreo ga je francuski pu- kako pada na koljena pred Tvrtkom Dru-
kraljevstva. Pa ipak, danas, stajati na bede- topisac Bertrandon de la Broquière, poslan gim, kojeg je protjerao u Ugarsku, i ljubi
mima vrandučkim, šiban oštrim sjevercem mu ruku tražeći oprost. Nervozno korača
što brodi niz Bosnu i pod čijim udarima ru- Uprkos vjernosti didu i praćen svojim vjernim sjenama koje po pu-
bovi raskopčane vjetrovke pucaju kao krici stoj prostoriji bacaju rasplamtale baklje sa
žena koje skaču u plamen, probadaju vla- Crkvi bosanskoj, Tomaš ne zidova. Ponekad zastane i sasvim se zanese
stitu djecu ili se bacaju u zlokobne virove propušta priliku da i pod tom metaforom: čovjek koji oko sebe sadi
pomahnitale rijeke, a svim svojim ne šutjeti sjene. Zar nije cijelog života, sasvim nesvje-
kako je ovaj grad, sa svojim crnim zidovi- bedemima vrandučkim stan tog poriva što je u bujicama izvirao iz
ma, iznikao iz gareži Ardube i sa svojom podigne katoličku bogomolju. njega, nastojao da bude baš to, rastavljen
kulom ponio u nebo nešto od desidijatske u višeznačnosti?! Ugri oteše od Osmanli-
želje za slobodom, naprosto je nemoguće. Posvećuje je svetom Tomi, ja Hodidjed i istisnuše ih iz Bosne, umrije
svome zaštitniku, dodvorava Sandalj Hranić, a Stjepan Vukčić posvađa
VRATA BOSNE se s Pavlovićima, pa tako ostade i bez nji-
Otkako se Bosna pojavila na krvavoj se franjevcima i milo mu je hove podrške. Sad je sasvim sam, nasukan
historijskoj sceni, Vranduk bijaše stameni kada ga zovu kralj Toma i na ovu liticu oko koje Bosna čini polukrug,
čuvar njenih vrata. Posebnu ljubav prema kao kakav izludjeli brodolomnik. Ali, sve
ovom gradu iskazivali su sinovi Stjepana samo šuti kada mu uhode bi to nekako i pregorio da nije te slike koja
Ostoje, koji, kao ni jedan kralj bosanski predoče pisma u kojima pišu ga pritišće danima i ne da mu snu na oči i
prije, a ni poslije njega, postade svjestan ne ostavlja ga ni danju ni noću, a opet naj-
važnosti ovog grada jer je dva puta morao Papi “kako se vjera bosanska gore je što se pojavila tako bezazleno i sve
bježati iz njega i ostaviti ga Ugrima. Tomaš topi kao vosak”. njegovo ovila sobom.

56 11/3/2022 STAV