Page 47 - STAV broj 316

mislima o ko zna čemu... Gotovo da se više propagandnim filmovima o regrutaciji, Začula se graja u daljini,
nije ni trudio da “neprimjetno” napravi pojavio se komšija Mirza s još dvadesetak
kriv potez. Činilo mi se da su greške pro- mladića, s uzdignutim automatskim puška- a potom sve bliže, topot,
izašle iz stvarne dekoncentracije ili sam ma na prsima, u novim uniformama, stro- buka... Pojavila se isprva
zaista napredovao u igri!?! Sjedili smo na jevim korakom forsirajući cestu.
balkonu, trećeg sprata “kartonske” zgrade, Istu onu kojom je prolazila kolona ci- manja, potom veća grupa
kako smo zvali ovu montažnu građevinu s vila, samo u suprotnom smjeru. Išli su ka ljudi sa zavežljajima, malom
karakterističnim bijelim pločama. S balkona Olovskim Lukama. Iz grla vojnika orilo
se pružao pogled na vijugavu cestu, malo se “Baci bombu, goni bandu”, patriotski djecom u naručju... Jedni su
dalje, moju porodičnu kuću i monumen- uradak, čini mi se, Nazifa Gljive... Bilo je hodali pješke, manji dio je
talnu zgradu Doma zdravlja, koja je domi- nešto veličanstveno u tom prizoru, nedo-
nirala prostorom. U nekom momentu, ne kučivo, nešto što je ulijevalo nadu. bio u zaprežnim kolima...
znam koliko je bilo sati, teta Mara donijela Već su odavno karte bile podijeljene. Ispred su išli čobani sa
je pitu. Od jabuke. Moju omiljenu. Njenih Znali smo šta nas čeka. Ne i vrijeme, duži-
ruku rad. I ručno cijeđen sok od narandže. nu trajanja, intenzitet... Dušmani su imali stokom, uglavnom ovcama.
Kratko smo predahnuli i ponovno se vra- krilaticu “Kolo kolo naokolo, zadnje Kla- Tek pokoje bravče...
tili šahovskoj ploči. danj i Olovo”. Bili smo svoji na svome!
Napolju je bilo nestvarno tiho. Djeca Jasno se znalo što treba braniti; što je do-
nisu išla u školu, ŠIK tvornica trikotaže bro, a što zlo. Već smo dovoljno čuli priča, sigurno – debeli zidovi, s tri strane “u zem-
nije radila, nikoga nije bilo napolju, auta iskaza, svjedočanstava... Već smo dovoljno lji”, a iznad dvadesetcentimetarska betonska
nisu prolazila, nije bilo kupača koji bi pro- vidjeli užasnutih, traumatiziranih, muče- ploča. Odjednom, na mjestu gdje je nekad
lazili na branu... Kao da je bio neradni dan, nih, isprepadanih ljudi, žena koje iščeku- bio “magacin”, u kojem smo držali robu za
samo nekako nestvarno, vještački... Grad se ju svoje bračne drugove, majki koji čekaju prodavnicu, u tim improviziranim prosto-
praznio, ljudi bi odlazili kao na godišnji i svoju djecu, starih čije su suze presahle... rijama, s nešto trošnog namještaja koji je
ne bi se vraćali... Osjećala se težina, napor, Iz Vlasenice... Iz Rogatice... Iz Bratunca... već odavno bio izbačen iz upotrebe, našlo
nemir, neka zla slutnja, nešto neprirodno Iz Višegrada. I diljem Istočne Bosne, gdje se desetak osoba, što nas ukućana, što kom-
kao da je bilo u zraku... je god došla četnička čizma. šija koje se dotrčale. Došla je u neki vakat
Ponesen prizorom vojnika koji odlaze i komšinica Ziba, koja je živjela u “baraci”
DOŠLE SU IZBJEGLICE u rat, osjetio sam snažnu navalu emocija. između naše kuće i Doma Zdravlja. Doni-
A onda, sve je proključalo. Začula se Kući sam došao oko pet, u stanju eufori- jela je loše vijesti. Ima mrtvih i ranjenih.
graja u daljini, a potom sve bliže, topot, je. Žalio sam u tom trenutku što nisam Poginuo je komšija. Dječak Nermin.
buka... Pojavila se isprva manja, potom veća stariji, da mogu biti vojnik, da mogu dati Sedmogodišnjak. Učenik prvog razreda
grupa ljudi sa zavežljajima, malom djecom doprinos u “rokanju” četnika. U mojoj, osnovne škole. Nije bilo davno kada se na
u naručju... Jedni su hodali pješke, manji dječijoj projekciji rata bio sam negdje na igralištu hvalio da je naučio čitati, usput mi
dio je bio u zaprežnim kolima... Ispred su pola puta između partizanskih filmova i pokušavajući ukrasti crtane romane koje
išli čobani sa stokom, uglavnom ovcama. Ramba. Razmišljao sam kako će sve biti sam nosio za razmjenu. Njegovo brat Malik
Tek pokoje bravče... brzo gotovo. Legao sam na sećiju i do- teško je ranjen, ali “nije životno ugrožen”.
“Maro, ovo ne izgleda dobro”, kaza Rafo. hvatio strip o Zagoru Te-neju, kročivši u Rat je u svoj svojoj strahoti i žestini
U momentu mu uhvatih “leden” pogled na Darkvudsku šumu. došao do gradića na obroncima Romanije,
nepreglednu kolonu koja se pojavljivala iz Zvijezde i Konjuha. Imao sam nešto više
smjera naselja Karagino Polje. Kao da me POGINUO JE NERMIN od jedanaest godina. Dovoljno da mogu
nije htio uplašiti, nastavi: “Danas sve vri- Iz tog blaženog stanja prenuo me, ispr- sve upamtiti, zapisati, doživjeti, osjetiti, a
jeme gubim od ovog momka”, istovremeno va nekarakterističan, snažan fijuk, a potom opet tek toliko – dječarac – da u tom mo-
me pomilovavši po glavi. “Za danas je dosta. strahovita eksplozija... Strčao sam do po- mentu nisam bio kadar analizirati, vred-
Navrati sutra, možda ću biti bolje sreće.” drumskih prostorija pripremljenih za “ne novati, procijeniti težinu situacije u kojoj
Krenuo sam kući. I tu u holu, na suprot- daj Bože”... Uslijedila je druga, treća de- se našao jedan narod, jedna država, jedno
nom dijelu zgrade, s pogledom kroz svje- tonacija... Zvižduk, a potom odjek grana- mjesto, jedna porodica...Sve je bilo na do-
tlarnik, prema rijeci Stupčanici i nadžidža- ta, sada se javljao u redovnim ciklusima, bošu. U tom augustovskom danu, naprečac,
nim autobusima u krugu “Centrotransove” svakih deset-petnaest minuta. Ubrzo je našao sam se u kovitlacu, vrtlogu historij-
radionice, doživio sam nadrealnu holivud- nestalo struje. Potom i vode. Sklonište u skih zbivanja na ovim prostorima. Počelo
sku ratnu sliku uživo. Kao u najboljim podrumu porodične kuće bilo je prilično je moje ratno djetinjstvo. n

STAV 26/3/2021 47