Page 54 - STAV broj 316

DRUŠTVO

ramena popnu neće im se ni tjeme vidjeti.
Ali ne nađoše je. Kako je u njenoj kući sve
bilo netaknuto i sve govorilo da se ovdje
namjerava živjeti još narednih sto godina,
tako se oni zabrinuše i obavijestiše vlast.
Ali ni vlast je ne nađe. Tražili su posvud,
pretresli cijelu kuću, prevrnuli kauče i
krevete, iscijepali dušeke i pernice, ra-
stočili jastuke i jorgane, ali je ne nađoše
nigdje. Pretražiše i okolinu. I iđahu sve
dalje, ukrug i uokolo. Probiše sve rokove.
Prekoračiše i one koje su odredili dajući
sebi vremena da je pronađu. Produžiše za
još četiri dana. I na kraju, kada je ne nađo-
še ni nakon ta četiri dana, vlast reče da se
više ne smije čekati i pusti vodu.

PODVODNI SVIJET
Stajali su ljudi na brežuljcima i po-
smatrali kako voda nadolazi i huči, penje
se uz zidove njihovih kuća i plazi preko
krovova. I još dugo su mogli vidjeti kako
se dolje, na dnu, mreškaju crvenkasti cre-
povi i bivaju sve dalji, sve dok i njih ne
prekri pusti vodeni provid u čijoj dubi-
ni nestade cijeli jedan svijet. Tada su se
okrenuli i otišli svojim novim kućama, da
i oni osjete slatkoću socijalističkog života.
Ali njihov mir ne potraja dugo. Mlada
udovica, duge bijele kose, kože tako blijede
da se kroz nju moglo vidjeti, sva u bijelim
haljinama, poče da izlazi iz vode i da hoda
pred njima. Prvi je vidješe radnici s hidro- Jezero Modrac nekad
centrale. Izronila je iz vode, ali tako kao da
je nešto iznosi, kao da ima neki nevidljivi smijeha. Nakon toga, vidjeli su je mnogi, a Našli su ga u čamcu koji je cijelu noć
podvodni lift pa je nosi odozdo, a onda je, najviše ribari koji konačiše na jezeru, če- plutao jezerom. Lice je zaburio u dlanove
kleli su se, okrenuvši se zakratko prema kajući praskozorje, vrijeme somovo. I oni i sav se tresao od straha. Kažu da je plakao
njima i zamahnuvši svojom kosom tako je opisivaše kao bijelu i po vodi hodi i ko- kao dijete. Da nije bio jedan od najhrabrijih
dugom da se razvukla do neba, i svijetlom som razvijava do nebesa, te dodavaše da za u svojoj jedinici, da nije u svom pogledu sa-
kao oganj, otišla niz jezero, sve koračajući njom, poslušno i u vrsti, nastupa svekoliki hranio toliko mrtvih prijatelja, niko mu ne
površinom i smijući se. Nakon njih, vidje- vodeni svijet, i rak, i vodomar, i gnjurac, bi povjerovao u ono što je ujutro pričao još
še je i oni koje je savladala sjeta te su pošli i štuka, i smuđ. uvijek obunat strahom pred kojim se snebi-
na obale jezera da gledaju njegovu povr- Posljednji put viđena je u ratu. Kako vala magla. A pričao je ovako: te noći, kada
šinu i zamišljaju pod vodom svoje kuće i tada nije bilo nikakvog prijevoza, onda su je, veslajući niz jezero, dospio negdje na sre-
u njima život prijašnji, ničim uporediv sa momci, izlazeći navečer u provod, koristi- dinu, izašla je pred njega bijela udovica. U
sadašnjim punim briga i raspetim od pr- li čamce da tako presjeku jezero i za četiri njegovoj priči bila je mlada kao i onda, 1964,
vog do prvog kao koža na razboju. Pojavi puta skrate put. E tako je taj borac, koji je kada su vodu svratili u jezero i kada je, vjero-
se ona pred njima i ništa im ne reče, samo prošao mnoga ratišta i davno se pomirio valo se, potopljena skupa s mužem u grobu.
zamahnu glavom, a kosa joj palacnu ne- sa svakim strahom, krenuo od Priluka na Vrijeme je, dakle, nije diralo. Kosa joj je bila
bom do zvijezda, pričahu, dok im komšije drugu stranu. Tamo je sjedio u kafani i po- bijela, a tako duga da je njom, kao kakvim
dodavahu kocku šećera i čašu vode, prika- tegao nekoliko piva. Priča kaže da zabava bičem, udarala u same stropove neba, pa je
ne, da izaperu iz sebe svekoliki strah koji nije bila bogznašta pa je odlučio da se vrati grmjelo i sijevalo na sve strane. Lice joj je
ih nagnao u takav trk da nisu stali ni da kući čim nastupi ponoć, i to sam, jer njego- bilo blijedo, gotovo providno i ljepšeg on u
predahnu, sve bježeći od njenog prkosnog vi prijatelji želješe da popiju još koje pivo. svom životu nije vidio. I bila je gola, potpu-
no, kao od majke rođena. I kada bi zatvorio
oči i ponovo ih otvorio, ona je i dalje bila
Bilo kako bilo, tek kada su se zametnuli prvi glasovi o tu, jednomjerno je koračala po vodi i pri-
bližavala mu se, a on, uslijed silnog straha,
stvaranju akumulacije, ona bi prva koja izjavi da nema nije se, jadničak, moga sjetiti da u rukama
namjeru napustiti svoju kuću i zakle se na muževom grobu drži vesla i da bi vrijedilo možda pokušati
pobjeći. Ne, ona mu se primicala i Bog sami
da je ničim, niko, nikad neće iščupati s baštine. Njene riječi zna šta bi bilo da se u jednom trenu s oba-
ponoviše i ostali, iz dana u dan sve odlučniji i tvrđi u svom le ne oglasiše pijetlovi, a onda zalajaše psi i
nje nestade, kao otpuhana, kao da je nikada
stavu da selo svoje neće dati ni vlastima ni vodi. pred njegovim okom nije ni bilo. n

54 26/3/2021 STAV