Page 79 - STAV broj 318

između zove se vrijeme, tamo gdje trag metala – trči!/ među ljudima koji žure/
ponestajanja ostaje za nama, tamo gdje nas UBISTVA da kupe slave jedu da se skupe/ obuku
sve više i više nema... Rijetke su knjige haljine skupe satove/ naviju da bude
čije se sve pjesme (ovdje je to tridesetak Odbijam dopustiti da me sjećanja na vas baš tačno u ponoć/ kad prepiju prejedu
tekstova) čitaju kao jedna pjesma: kao unište da sjećanja na vas prelede prepjevaju/ prerežu vrpce pre-
što je to bio slučaj i u prvoj knjizi, više i budu vaša odsustva: kupuju/ preplaše se i tako/ prestravljeni
direktnije izvrisnutoj ratnom traumom, i ljudi živi i neživi što idete u januaru/ tihom kao pogled na rastan-
ovdje je ozračje u kom se zatičemo, kroz umom mojim svaki dan ku/ probude se u hrskavim posteljama/
koje pokušavamo proći i u kom se (ne) na svoj kazneni marš koje smrde na paljevinu i nikotin./ Opet
prepoznajemo postapokaliptično – samo što šetate u mojoj glavi su grudva besmisla/ s kamenom u srcu,/
je sad dublja intimiziranost/upojedinje- iznutra kao katus obrasloj iglicama, preskočeni prekoračeni/ presječeni na
nost tog sopstva koje ponestaje, samo je zar vas ne boli? dušu i na želju./ Trči sa dušom u čajnoj
sad rastrojenost njegova satkana od nesa- ako su uspomene vid prokletstva kašičici/ pjevaj i plači/ neka snijeg škripi
nice, napuštenosti, ekskomuniciranosti ako su uspomene kazna na zemlji pod tvojim nogama/ to zemlja cvili/ vje-
iz prostorno-vremenskog toka, od puke ako su sjećanja niz rastanaka tar ti presiječe prsa:/ na pjesmu i plač./
zanijemjelosti/neprepoznatljivosti/ neu- bez ljubavi želim živjeti bez sjećanja. Dušu svoju ponesi u čajnoj kašičici/ trči
brojivosti pjesničkog subjekta (tako da Volim vas, ali noćas odlazite s njome/ dok se ne zaledi/ onda je topi
jer sam postala prah
se i ne oglašava i ne očituje taj subjekt od mene je ostao duboki uzdah na toplom jeziku/ dok se grlo ne ispuni
iz svoje boli, nego obrnuto, bol se sama svi gledaju kako se pretvaram u sjenu ledenom srećom.” (“Slavlje”)
ili bol se sam očituje/oglašava iz pone- vrijeme je za promjenu, vi selite – ja ću Nepregledna pustoš egzistencije sa-
stajanja tog subjektiviteta). Da bi to bilo plakati – bila se ovdje u jednu sliku, pri čemu su
moguće, da sve pjesme budu kao jedna jedan i više niti jedan dan. pobrojani svi glagoli tog opustošenja, pri
pjesma, moraju nedosežnost početka i Monstrumi ste postali čemu je sva borba i sva žudnja za spase-
kraja biti dovoljno jasno vrisnute – u sva su vaša iskrivljena lica ista nje stala u tu sliku/usporedbu – u čaj-
svakom tekstu pojedinačno, u svakom ljubavi i vaše geste nu kašičicu u koju nakapaš svoju dušu.
fragmentu, u svakom stihu. izrazi lica vašeg i radnje koje ponavljate Nanizanost tekstova jednih za drugim
Naravno, kad upotrijebimo riječ i ponavljate u ovoj knjizi zapravo je evokacija onog
vrisak, u ovom kontekstu to nije oboje- a po kojima znam da niste stvarni nemogućeg, spoj onog nespojivog, biva-
no ni osjenčeno nikakvom patetikom/ moja kazna nja u nepostojanju, zadržavanja/istraja-
kuknjavom: vrisak je ovdje gradbeni jer dala sam da se uselite vanja u tom odsustvu vlastitosti, u tom
element sintakse boli/bola – a ta sin- u prazna tiku strahu i drhatu, evokacija dijaloga
taksa ima i svoju naracijsku usmjere- tiha moja sablasna zaumna zdanja između sopstvene zanijemjelosti i tišine/
nost, i svoje eksplozije/stilizacije (koje moje srce neodazvanosti te, na kose plohe srezane
povremeno osvijetle taj put priče/ is- zaostaje za lažnim slikama i svedene, takozvane stvarnosti (koja u
povijesti). Na tom putu ima upravo u mome tijelu – ja znam svojoj srezanosti/svedenosti/dovršeno-
toliko ponavljanja koliko treba da ih da uvijek ostajete tu gdje postajete sti više sliči kadrovima ili sekvencama
ima, koliko puta treba spustiti pogled i po tome isto znam da niste stvarni košmarnog sna). Zbivanje je zbijanje,
i vaši osmijesi lijepi su ali hladni i kvarni
dolje, da se uvjerimo u svoj hod po tlu; i sve što me od vas dira i što mi od vas fali kretanje je zaustavljanje/zamrzavanje,
u pjesmi Vrijeme koju smo gore naveli što od vas želim i što zbog vas žalim bićevitost je iz pjesme u pjesmu zapravo
četiri se puta kaže “najduži dan na svi- želim da nosite sa sobom grč/grimasa/zaleđenost – tog nečeg što bi
jetu” – taman toliko da nam to ponav- odlučila sam da spavam noćas biće trebalo da jest:
ljanje ne zasmeta (i taman toliko da se i želim da odnesete ključeve “Dugo su se ljudi pozdravljali/ na
nagovijesti neizmjerna dužina trajanja koji mi zveckaju pod čelom: ključeve hodniku/ sa puno pozdrava/ a ja sam
boli/bola). Stilizacije nisu pretenciozne/ od auta stanova od kuća skupljala oči u/ plastičnu posudu/ ako mi
preglasne i nema ih više no što je po- prikolica od vikendica ponestane pozdrava/ da uvijek mogu/ da
trebno: “pluća puna piljevine”, “mrak od sandučića kovčega od garaža. te iznova vidim/ i pozdravim. (...) Duga
mutan kao talog crnog čaja”, “ljudi su Kao da ste negdje krenuli, kao do mene. je, preduga bila noć/ i još uvijek kupim
kroz prozore izgledali kao izbjeglice od Mili, mrski, dragi, nepreboljeni po sobi/ razbacane ruke/ kojima žurim/
sudnjeg dana”, “sve sam ih /sate/ sku- odvezite svoja auta svoja bicikla odvezite od samice napraviti dom./ Otisci šaka
pila u njedra” i “pripitomljene dišem sklopite viseće ljuljačke prazna dječja kolica ostali su na prozorima/ vjetar ih je obli-
/ih/ iz sata u sat”. Tačka. večeras sam ubica kovao/ u raskošno tužne cvjetove/ svih
Ritam i dah koji nas pronose kroz ove prestanite odsutnih beba mojih čekanja...” (fragmenti iz pjesme
stihove supstancijalno su zasopljenost pakirati pelene u stara auta “Čekanje”)
boli/bola koji su neprestajući, a energet- sklonite plehove s nemirisnim nevidljivim Ne umijem kao čitalac/interpreta-
ski su frekvencija na kojoj se odaziva ta pitama i kolačima. tor ništa još reći o izražajno-stilističkoj
praznina u koju je vrisak zapućen: talasi Odšetajte, profilaciji, specifikaciji i diferencijaciji
se odbiju o Ništa i vrate nazad, i Ništa ako oklijevate ove Dijaline poezije – to pravilno/har-
reći ću vam i gore stvari neće me biti briga
je i dalje Ništa, ali bilo mu se sad očita- reći ću vam da vas nikad nisam voljela monizirano disanje u zrakopraznom,
va u stihovima. reći ću vam da vas je zbog mene stigla kazna to zasijecanje u mrklinu koje rezultira
“Ponesi svoju dušu/ u čajnoj kašiči- reći ću vam da više ne značite ništa svjetlom, to ledenovrelo istrajavanje u
ci/ i dok ti drhturi ruka gledaj/ kako se mom zaboravljenom svijetu. ponestajanju, ta iz muka pjesmovitost...
ledi u zalogaj/ koji ćeš zalijepiti na jezik./ Noćas vas ubijam, jedno po jedno to nam u naš jezik, kao u jedan mogući
Ponesi svoju dušu u kašičici/ i trči što iz vašeg bezmesnog, raznesenog tijela zavičaj, doziva Silviju Plat: krhku bjeso-
brže između ljudi na ulici/ gledaj nje- zamirisat će život koji ste mi oteli. mučnost, uzvišenu posrnulost, mračno
no titravo oko/ kako umiva oble rubove blještavilo samog Bića. n

STAV 9/4/2021 79