Page 67 - STAV broj 197
P. 67
BOSNE ĆE BITI Razgovarao: Mirza SKENDERAGIĆ
DOK GOD DJECA Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ
PJEVAJU “KULINA
BANA VOJSKA JE” Hasija Borić-Stojić jedna je od naj-
važnijih bosanskohercegovačkih
Dok sam radila u Teatru u gostima u Zagrebu, na probi glumica svih vremena, a nakon
Ujaka Vanje, Relja Bašić upitao je veliku Seku Sablić: Splita, Zagreba, Beča i igranja u
“Kako ti osjećaš svoje židovstvo?” Seka je, onako otkačena, pozorištima širom svijeta, život je nasta-
ležerno parala pletenu suknju na sebi, vunu savijala u vila u svom Sarajevu, gdje je i započela
klupko i hladno rekla: “Pa, vala, nikako. Ali, ako me hoće profesionalnu glumačku karijeru. Iako su
uništiti zato što sam Židovka, tad sam Židovka na desetu.” mnogi kulturni radnici odustali od Bosne
Dubinski sam je shvatila tek u agresiji 1992. godine i Hercegovine, njene kulture i umjetnosti,
ona to nikada nije učinila, a 2002. godine
osnovala je privatno pozorište “Putujući
teatar”, te kasnije i Akademiju za glumu
posvećenu mladima s poteškoćama u ra-
zvoju, kao i mladima koji pripadaju nacio-
nalnim manjinama u Bosni i Hercegovini.
U međuvremenu je nastavila s radom na
društveno angažiranim predstavama, od
kojih je najaktuelnija Nana Fata Orlović
ili Neka se čuju i vaši glasovi. U intervjuu
za Stav govori o svom povratku u Bosnu
i Hercegovinu, o životu u inostranstvu,
mnogobrojnim odigranim predstavama,
ali i svojoj zemlji, za koju kaže da se samo
“malo razboljela i da je treba njegovati”.
STAV: Mnogi kulturni radnici odustali su
od Bosne i Hercegovine, od njene kultu-
re i umjetnosti. Vi nikada niste. Odakle
crpite snagu i volju za promocijom nje-
ne kulture, umjetnosti i naslijeđa u ovim
duhovno siromašnim vremenima?
BORIĆ-STOJIĆ: Bosanskohercegovač-
koj kulturi pripadam rođenjem, jezikom
na kojem mi je majka pjevala Spavaj, sine,
lijep san usnio, na kojem je dido čitao dje-
čici okupljenoj u mutvaku sve što se naš-
lo u ostacima njegove privatne biblioteke,
najveće u Jajcu, koja je izgorjela u Drugom
svjetskom ratu. Kada sam se zbog agresi-
je na Bosnu i Hercegovinu obrela 1992.
godine u Beču, bila sam istinski kultur-
ni ambasador svoje zemlje. Govorila sam
stihove Maka Dizdara na njemačkom (su-
srela se i s Heidi Pataki, Makovom pre-
voditeljicom) i na slavistici, kada su rah-
metli Alija Isaković i Mile Stojić uspjeli,
uz pomoć profesora Radoslava Katičića,
da se na ovaj studij uvedu bosanski jezik
i bošnjačka književnost. Govorila sam i
Šopa, Stojića, Vešovića, Sidrana. Igrala
monodramu Žene pjevaju o ratu, u koju su
utkani stihovi Bisere Alikadić i Ingeborg
Bachmann. U javnosti sam prezentirala
tekstove o našim ženama, istraživala ka-
rijeru Bahrije Nuri-Hadžić i Sene Jurinac.
Polemizirala s Handkeom u Austrijskom
parlamentu na promociji njegove knjige
Pravda za Srbiju, kada je hvalio poeziju
Radovana Karadžića, koja, kako je rekao,
nije slabija od jevrejskih autora koji su bili
STAV 13/12/2018 67
