Page 72 - STAV broj 197
P. 72
STAJALIŠTA
PROZORSKO OKNO
Insan može biti hajvan – hajvan ne može biti insan
NEMAM PUNO,
ALI IMAM SVE
Jedno je sigurno: budemo li se hvatali samo onoga što nemamo i što
Piše: nam, eventualno, nije po volji – nikada nećemo biti zadovoljni. S druge
Safet POZDER strane, fokusiramo li se na ono što imamo, a za čim mnogi žude –
nema druge nego da ustvrdimo da nemamo puno, ali imamo sve. Ko
Odgledah nedavno u cugu, po ko ne vjeruje, nek prohoda do najbliže bolnice i prošeta kratko bolničkim
zna koji put, Ovo malo duše i, po hodnicima i odjeljenjima – sve će mu se samo kazati
običaju, upratih kako po druš-
tvenim mrežama svijet dijeli fa- raspituj se, zovi majstore, moljakaj jarane nabavi LED sijalice, to je sijalica buduć-
mozni citat u kome Nihad govori Senadi koji se razumiju u tu rabotu – sve, samo nosti. Hem je ekonomična, hem ne može
kako je čovjek veliki hajvan. Razmišljao da se nađe neko rješenje, jer, bez auta se puknuti. I stvarno, nije nijedna pukla, a
sam o tome i shvatio da se ne mogu niti slo- danas ne može. Nađe se rješenje, zatvori gore evo već par mjeseci. Međutim, s vre-
žiti niti oponirati Nihadu. Ustvari, lahko je se jedna rupa, ali se otvori čitav niz dru- menom im svjetlost zgasne. Kao da se
uvidjeti bitnu razliku između čovjeka, iliti gih: kupuj zimske gume, vozi na servis, utrne, pa soba dođe nekako kao u magli.
insana, i hajvana. Insan može biti hajvan – provjeri ovo, provjeri ono...
hajvan ne može biti insan. Nisam siguran U kupatilu vodokotlić zaribao pa neće
može li se ovakvom zaključku obradova- Usput se i okišalo i, gle čuda, negdje u da pusti vodu. Pred kućom kerovi razbu-
ti ijedna od dviju spomenutih strana, ali ćošku prokišnjava. Popustila dva-tri koma- cali kantu za smeće pa to valja sve dove-
sam siguran u njegovu tačnost. Uostalom, da crijepa. Valja sad i to mijenjati. Srećom, sti u red. Negdje neko loži ugalj pa je ne-
gledano i s aspekta vjere, čovjek se, svojim drva su složena i, nadat je se, može biti za ugodno i disati napolju. U cipela se počeo
postupcima, riječima i cjelokupnim pona- ovu zimu. Stvarno, može li biti? Ko će ga odljepljivati đon, pa ih je reda mijenjati, a
šanjem i sviješću o Bogu, može vinuti do znati. Otvorim peć da ubacim koje drvo, već neko vrijeme ozbiljno propuštaju pa
razine čistih meleka, ali i, s druge strane, kad ono dimi. Leti, provjeri rozetne, ima zebu noge. Kišobran se raštimao, strše mu
stropoštati do razine hajvana ili, kur’anski li igdje lufta. Do dimnjaka nije garant; žice i skoro ga je nemoguće sklopiti kad
rečeno, “esfele safilin”. nedavno je čišćen. Dimi ono odavno, ali, se rasklopi...
eto, tek se sad počelo primjećivati. Kako i
Nije mi namjera pisati i polemizirati na ne bi kad je ćošak iznad peći već požutio?! Aman jarabi, ima li kraja? Na svakom
temu insan – hajvan. Ipak, ponukan nekim Skrećem ženi misli i vozam je po drugim koraku nešto ne štima. Jest da je se zdravo,
ličnim iskustvima, želio bih našarati par temama, a sve da se opet ne bi zametnulo jest da ništa ne boli, jest da su čeljad do-
rečenica koje su dio naše svakodnevice, a pitanje krečenja – od krečenja mi nema bro, jest da se ima šta pojesti i popiti, jest
čija se sadržina, u nekoj varijanti, ne bi mo- mrže kućne aktivnosti. Savjetujem se sa da praktično ništa ne fali, ali, nema žabica,
gla pripisati ni hajvanu, a kamoli čovjeku. starijim ljudima koji se bolje razumiju. kišobran ne valja, peć dimi, a i tamo neko
Kažu, mora da negdje na rozetnama ima loži ugalj. Bože, ima li kraja?
*** lufta, ili su prozori slabo dihtovani, ili je
Naravno, polazim od teze da čovjek odžak zagorio – ne može biti ništa drugo, Ulazim, tako, u džamiju. Akšam. Sjede
uglavnom priča i misli o onome što nema, ustvari četvrto. dva nepoznata momka. Vidim da su arap-
a nerijetko u drugi plan ostavlja ono što mu skog porijekla. Vrijeme je ezanu pa prvo
je na raspolaganju. Možda je tako i prirod- Žena pita jesam li nabavio žabice za klanjamo. Kažu, iz Palestine su. Migranti.
no. Možda bi čovjek bio crna ovca kada bi storu. Uh, uvijek zaboravim te žabice! Narod poskočio oko njih; donosimo im
bilo drugačije. A možda nam samo, povre- Djeca se zaigraju, lopta poskoči, stane se hranu, napitke, nudimo konak... Zadivlje-
meno, treba nešto da nas razdrma i vrati “u nogom na rub store – zagovornik sam toga ni su, ali insistiraju da spavaju u džamiji
vinklo”. Ne znam. Znam da svakodnevica, da stora treba biti barem pola metra od jer već ujutro nastavljaju put u nepozna-
s vremena na vrijeme, obeshrabri, uspori poda, baš zbog toga – i, eto ti štete; žabica to. Poslije jacije sjedam s njima. Pričali
pa i demotivira. Redam, tako, svoje detalje iskoči, pukne i stora strši. Bilo je žabica smo dugo. Nisu braća, ali su jako vezani
koji mi se nameću u sami vrh prioriteta. negdje u niši. Uspinjem se da pogledam i i poštuju se. Saznajem, nemaju ništa. Ni
Pokvarilo se auto. Otiš’o motor. Ustvari, nogom zapnem za pločicu koja se odlije- dinara u džepu, ni krov nad glavom, ni
nije otiš’o, nego bi opravka koštala toliko pila. Tada bih najradije šutirao i pločicu, peć, ni store, ni kišobrane – ništa. Ipak,
da je lakše reći otiš’o. Surfaj po internetu, i sudoperu, ali jok – nije to pametno. U vele, imaju jedan drugog i vjeru u Boga
niši se ne vidi dobro. Dugo smo koristili da će biti bolje i da ih negdje tamo čekaju
obične sijalice. Od njih se dobro vidi, ali bolji dani. Oni pričaju, a meni kroz glavu
imaju jednu mahanu: puknu. Doslovno moje žabice, kišobrani, dihtovanje i ostale
se rasprsnu, i to vrlo često. Kažu mi ljudi, gluposti. Da mi je u tom momentu Nihad
kazao, kao što je kazao Senadi, da je insan
72 13/12/2018 STAV
