Page 73 - STAV broj 197
P. 73
hajvan, stegnuo bih mu ruku od sveg srca paštetama, izvan konkurencije, male mu i roditelji svjesni da su, kako godine pro-
i prvi stao u red da potvrdim njegovu tezu. patike – daj veće, jakna nije kul – zbavi laze, i šanse sve manje, svi smo pomalo
gotivniju, daj mu ovo, daj mu ono i vaz- u nedoumici.
Sutradan, na podne-namazu, kad bude da nešto fali. Sve prekida majka koja odlučno kaže
više svijeta, mladićima smo prikupili i ne- da joj je životna želja da pokuša i s tim
što novca. Zahvalili su i otišli u nepozna- Sretnem, onda, jednu ženu i popriča- terapijama, pa šta dragi Bog dadne. Ako
to. Šutjeli smo i pogledima se pitali: ko od mo. Znam da ima bolesno dijete i znam ništa, djetetu smo, za početak, osigurali
nas ima, a ko stvarno nema – mi ili oni. da su u nezavidnoj situaciji. Obećam da adekvatna kolica, budući da je ona koja
ću navratiti, i navratim. I imaš šta i vidje- trenutno koristi već uveliko preraslo. Uz
*** ti, a, vala, i čuti. Božiju pomoć, naći ćemo načina da is-
“Mala djeca, mala briga – velika dje- crpimo i ostale raspoložive mogućnosti.
ca, velika briga.” Bezbroj puta sam to čuo. Dijete, kao slika lijepo, i već u lijepe Međutim, hoću li ja i hoće li bilo ko
Djeca su mi još mala, pa ne mogu reći da godine zašlo, a bolesno. Od rođenja bole- od nas naći načina da sam sebe malo pre-
sam se osvjedočio u to. Imam nezahvalno sno. Cerebralna paraliza. Razvija se nor- složi i izvaga? – to je pitanje o kome va-
iskustvo sa zuboboljom malog djeteta koja malno, ali mu je život sve samo ne nor- lja razmisliti.
rezultira totalnom fobijom od svega što malan. Roditelji kao roditelji, sve čine da Jedno je sigurno: budemo li se hvatali
podsjeća na zubara. Kao i svaki roditelj, olakšaju, ali su svjesni da ne mogu puno samo onoga što nemamo i što nam, even-
imam iskustva s prehladama, upalama učiniti. Kako se dijete razvija i raste, ra- tualno, nije po volji – nikada nećemo biti
krajnika i sličnim pojavama, normalnim stu mu i potrebe, a mogućnosti roditelja zadovoljni. S druge strane, fokusiramo li
i uobičajenim za odrastanje djece. Jasno, sve su skučenije. Razgovaramo i usput se na ono što imamo, a za čim mnogi žude
imam, i još uvijek dograđujem i presla- ih posmatram. Djeluju fajterski. Nema – nema druge nego da ustvrdimo da ne-
žem, iskustva roditelja koji je odrastao u predaje. Nema odustajanja. Možda nema mamo puno, ali imamo sve.
jednom filmu, a u poziciji je prilagođavati ni neke velike šanse da se stanje djeteta Ko ne vjeruje, nek prohoda do naj-
se filmu u kome odrastaju njegova djeca. poboljša, ali nema odustajanja. Kad ka- bliže bolnice i prošeta kratko bolničkim
Mnogo je roditelja koji su onomad, kao žem da šanse nisu velike, pod tim mislim hodnicima i odjeljenjima – sve će mu se
djeca, bili beskrajno zahvalni kada dobiju da ih ipak ima. Zajedno ih detektiramo i samo kazati!
kocku šećera. Danas se na 90 posto “Mil- polemiziramo kako to najlakše realizirati. Eto, odoh nabaciti drva u peć, s mišlju
ki” dijete neće ni osvrnuti, a o igračkama Jasno, ne bi to bilo nešto radikalno, ali, o mladićima iz Palestine koji su večeras,
da i ne govorim. ako bi se djetetu kome je hodanje moglo možda, i pod vedrim nebom zanoćili, pa
Danas, ne valja mu mobitel jer jaran iz biti samo misaona imenica omogućilo da, ću pripremiti djecu za spavanje, nadajući
klupe ima bolji, učitelj ga kinji na svakom kako – tako, stane na svoje noge, razu- se da će i dijete čije sam roditelje posjetio
koraku i za svaku sitnicu – barem djeca to mije se da ima dovoljno razloga za bor- jednog dana stati na svoje noge. n
tako predstave, neće domaće marmelade i bu. Budući da je sve hipotetički i ovije-
pekmeza jer su, u usporedbi sa salamom i no s famoznim “možda”, i budući da su
STAV 13/12/2018 73
