Page 54 - STAV broj 375

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (52)

SVE JE BOLJE OD

ČETNIČKE KAME

Bilo nas je desetak u skloništu, mnogi nisu stigli... Izašao
sam ispred i vidio malog Admira kako stoji pored porodične

Piše: Ammar KULO kuće Višća vukući teške sanke... Znao sam da moram brzo
reagirati. Do sljedeće granate ostale su dvije, tri, maksimalno
pet minuta, dok podese nišanske sprave, dok napune...

“Ništa me ne pitaj! Nemam ti ništa po korak. Ne crnjačiti! Ne dopustiti da
lijepo reći! Moram odspavati malo... pa prevlada panika. Ona je kočnica, pre-
nazad. Samo da mi je ostati u pame- čica u neuspjeh, vodič u pogrešan set
ti...”, odmahujući rukom, stavljajući poteza kojih sada više nije smjelo biti.
do znanja da nije raspoložena za raz- Uzeo sam triješće, šibicu, papir. Po-
govor, reče mi Nerma, medicinska se- novio, po ko zna koji put, postupak.
stra u ratnoj bolnici, dok je nešto prije Nije gorjelo, uporno se dim vraćao
sedam sati prolazila pored našeg izbje- kroz solunar. Vanjski pritisak. Tmur-
gličkog doma. Nikada je nisam vidio ni oblaci. Minus. Januar. Rat. Četnička
tako iscrpljenu. Gotovo poput pijan- ofanziva. Čini se, sve je steglo, urotilo
ca, gazila je snijeg, blago se teturajući. se, “zle sile” su tu, da što više otežaju
Debeli tamni podočnjaci, umrtvljeno ovaj dan.
lice i vidno neraspoloženje odavali su Tek oko osam uspio sam upali-
umor, napor, žrtvu i užas koji je imala ti vatru. Mati bješe budna. Nevoljko
priliku gledati. je gledala prema onom što se činilo
Vjerovatno noćima nije spavala. improviziranom mini kuhinjom u
Ima onaj trenutak kada srce hoće, duša našem malom izbjegličkom stančiću.
hoće, um, ali tijelo ne može dalje. Čo- Znao sam taj pogled. Bolje rečeno pi-
vjek je, ma kakva mu japija bila, ogra- tanje. Koliko je još preostalo brašna?
ničen. Mora odmoriti. Mora spavati. Šta danas napraviti?
Makar natren. I dalje je blokada. Mjesecima gotovo Senahid Bolić
da ništa od hrane nije ušlo na ovaj teri-
IZMEĐU TJESTENINE I NIČEGA torij. Sreća da smo nešto i našli tokom vedrinu u ovo tmurno januarsko ju-
Nisam je dalje zapitkivao, iako me oslobođenja Vareša. Sada bismo bili tro. “A sad mogu ići napolje?”, upi-
silno zanimala situacija na ratištu. Mož- gladni! A i ovako je pitanje dana kada tah mamu. “Kuda, sine? Vidiš kakva
da će Julija navratiti ili Taib, njih ću će glad pokucati na naša vrata... Bolje je situacija? Svake sekunde...” Tu je
pitati za stanje u bolnici. Oni će znati i glad nego četnička kama, pomislih. zastala, kao da je vagala šta dalje reći,
koliko gubitaka, koliko loše ili dobro “Dodaj mi tu tjesteninu”, reče mi kako to reći... Znao sam, možda ćemo
stojimo. Oni će imati precizne podatke mati pokazujući na paket u desnom već danas put šume, put progona... Ko
iz Paske Luke, a ratna bolnica sada je ćošku, blago sakriven, ispod komode zna kuda!? Klimnuh glavom u znak
stjecište informacija onog što se dešava na kojoj je bio televizor. I televizor i odobravanja, da mi nisu potrebna dalj-
na prvim linijama fronta. Ko će bolje svi električni uređaji komotno su mo- nja objašnjenja. Ipak, bio sam odlučan
znati od onih koji su direktno u boju? gli završiti u muzeju kao eksponati, izaći. Otvorih vrata i rekoh: “Tu ću,
Uostalom, znat će se sve ubrzo, pod podsjetnici na vrijeme kada smo imali blizu, sankati se. Ako bude bilo šta,
uvjetom da se uspijemo održati! Ponovo struju. “U Evropi žive postmodernu, znat ću! Nemoj brinuti.”
crne misli! Ne smijem tako razmišljati! a kod nas postelektrično doba”, rekoh
Prekoravao sam se. Bit će šta će biti. naglas. Smijali smo se. “Makarone su SMIJEHOM PROTIV RATA
Sad valja vatru naložiti. Natovario sam ponovo na stolu. Ordžinale via Ita- Izašao sam u selo, bijelim pokriva-
naramak drva i unio u sobu. To je jedi- lia... propričat ćemo italijanski”, po- čem zagrnuto. Na trenutak su probile
no bilo bitno u ovom momentu. Korak kušao sam unijeti dozu humora, neku i sunčeve zrake. Kod “Arana”, brente

54 13/5/2022 STAV