Page 55 - STAV broj 375

sam se pred skloništem, dobro ukopa-
nim rovom, koji je mogao primiti više
od dvadeset odraslih osoba... Odjeknula
je i druga eksplozija, sada već bliže, sa-
svim sigurno s ove naše strane Krivaje...
Bilo nas je desetak u skloništu,
mnogi nisu stigli... Izašao sam ispred
i vidio malog Admira kako stoji po-
red porodične kuće Višća vukući teš-
ke sanke... Znao sam da moram brzo
reagirati. Do sljedeće granate ostale su
dvije, tri, maksimalno pet minuta, dok
podese nišanske sprave, dok napune...
Istrčao sam, uhvatio Admira oko stru-
ka, odvojio ga od sanki, ponio ga i, u
trku, u nekoj navali adrenalina, uletio
u sklonište... Samo što smo ušli, odje-
knula je strahovita detonacija, zujali su
sa svih strana geleri, nepravilnih obli-
ka i različitih veličina komadi željeza,
oštri poput žilete, pozdravne čestitke
četničke artiljerije... Jasno sam mogao
razaznati klepet po krovu kuće koja se
nalazila naspram skloništa. Lomili su
crepove...
koja sada nije radila, na platou, po- šale obično na račun drugih. Zajapu- Edinov otac Hasan zabezeknuto
prilična gužva. Bilo nas je petnaest i rili su mi se obrazi. Nisam želio pri- je gledao u mene, potom u Admira...
više: Edisa i njena mlađa sestra, braća čati o Umi. Gdje je sad Uma, danima Rat je došao u Kalesiju, postali su toga
Fahrudin i Fahir, Edin i njegove dvi- je nisam vidio... Je li još u Kalesiji ili svjesni i mještani.
je sestre, Sabahudin, Mirza, Mirela i je otišla dalje? Stajao sam sa sankama U skloništu smo proveli sat, mož-
njen mlađi brat, Anera i Aladin, Edin tako, na padini, gledajući prema kući da sat i po. Dvije granate pale su u
i Admir, mali Sejin slinavac, tek pro- u kojoj je sada trebala biti Uma, kada selo. Niko nije stradao, što je bilo
hodalo dijete, najmlađi među nama. I sam začuo dobro poznati zvižduk.... najvažnije. Izveo sam Admira i došao
Dino, gotovo osamnaestogodišnjak, za Znao sam šta to znači. Zalegao sam. do njegovih roditelja Nefuše i Taiba.
puške prispio, bio je tu. Već sam bio na tlu, kada je odjeknula Skrivali su se u podrumu kod Seje.
Uprkos svemu, dječija graja odje- eksplozija... Ustao sam sasvim jasno Smijali su se, da li od muke, od uz-
kivala je selom. A šta je djeci više po- vidjevši da je granata eksplodirala do- buđenja, da prekriju strah... Žene su
trebno za sreću, osim snijega i korice voljno daleko da nam ne može naudi- prepričavale gdje je ko bio, kako je
hljeba?! Ovog je drugog sa svakim da- ti, s one strane Krivaje, u polje, mimo ko doletio, zalegao, nešto je kao bilo
nom bivalo manje. Svejedno, uživali kuća... Tek je crna rupa u snijegu svje- smiješno... Nisam ih razumio. Meni
smo u zimskim radostima, u sankanju, dočila da se nešto desilo. Rat je došao nije bilo do smijeha.
skijanju, grudanju, druženju, čistom u selo Kalesija!!! Mama je ostala doma. Zagrlila me
planinskom zraku... po povratku i nije ništa rekla. Zatekao
Kao da nije bio rat, kao da u ovim BOL ZA BOLOM sam i Juliju. Kao da sam je prizvao ju-
trenucima nije odlučivana i naša Nastupio je opći metež, plač Ala- tros... Došla je s Taibom, našim stano-
sudbina... Hoćemo li se pokrenuti s dina, dozivanje njegove majke, vriska davcem, vozačem hitne pomoći, koju
ovih prostora... Ponovo put šume, uskih ostalih roditelja, trka... Dino me uzeo minutu prije granatiranja. Ponovo je
puteljaka, u zbjegu i progonu... Do ne- za ruku. Već sljedećeg trenutka našao bila u pratnji ranjenika. Gledala je u
kog novog izbjegličkom prihvatilišta... jednu tačku, ne pozdravivši me, izbezu-
Možda odemo i negdje daleko odavde, “Bolo... Komandant Bolo... mljeno, odsutno, konstantno je ponav-
od ove patnje, bola, ubijanja na rate, ljala samo jednu rečenicu, u pravilnim
straha, frustracije, osjećaja nemoći... Ranjen... Teško... Odvukli razmacima: “Samo da je šljem imao...
Svejedno, u ovom trenutku bili smo Samo da je šljem imao...”
potpuno izolirani, kao u kristalnoj ku- su ga u Tuzlu”, duboko “Šta priča? Šta joj se desilo?”, upi-
gli zaštićeni, sretni, dok je izvana blje- uzdahnuvši, reče mi mati. tah tiho mamu dok sam bio na lava-
snula oluja... bou, perući ruke, tako da me Julija nije
“Sad će Tomba na skije”, dobaciva- Kao da mi se tlo izmaklo mogla čuti.
li su dječaci iz gomile, aludirajući na pod nogama... Uhvatih “Bolo... Komandant Bolo... Ranjen...
moje putešestvije s drvenim skijama od Teško... Odvukli su ga u Tuzlu”, duboko
prije nekoliko dana, kada sam umalo se za lavabo... Bila je to uzdahnuvši, reče mi mati. Kao da mi
tragično završio... “Nema šanse! Na te se tlo izmaklo pod nogama... Uhvatih
parmake nikad više!”, odmahnuh ru- najstrašnija vijest koju sam se za lavabo... Bila je to najstrašnija vi-
kom i odgovorih otresito. “Stat ćeš, stat čuo taj dan. Komandant jest koju sam čuo taj dan. Komandant
ćeš, samo Umu da dovedemo”, dobacio Bolo... Teško ranjen... Još nisam mogao
je Edin, odgovoran za zbijanje šege i Bolo... Teško ranjen... vjerovati... n

STAV 13/5/2022 55