Page 57 - STAV broj 377

onog najgoreg... Svaki je povratak pobje-
da. Ostati živ, ostati zdrav, ostati “u pa-
meti” – to je imperativ!
Zato valjda čovjek prividno privremeno
i “otupi”, nije u stanju apsorbirati toliki
broj smrti. Samo se registrira još jedna
negativnu vijest, u crnim i sivim nijan-
sama vremena što ratom se zove. Žalova-
nje, frustracije, svi ti tmurni i negativni
trenuci moraju se “zakopati”, odagnati
za neko novo vrijeme. Sad se valja bra-
niti i odbraniti.
Otišao sam izvan sela, prema Kišićima,
onamo odakle su se mogli vidjeti Milan-
kovići, ondje gdje u ovo vrijeme nije bilo
nikoga, samo bijela nepregledna ploha,
snijegom pokriveni pašnjaci koji su pre-
lazili u četinarsku šumu. Ne znam koliko
sam se zadržao uživajući u najsvježijem
zamislivom planinskom zraku, daleko
od ljudi, rata, nevolja, smrti, svega ono-
ga što je zlo moglo proizvesti. U nekom
momentu čuo sam kako neko doziva moje
ime. Za tili čas pojavili su se Fahro, Edin, “Trideset devet. Moramo ti skinuti tem- “I šta si to kaharli?! Zar ti danas nije
Mirza, Fahir... “Mati te traži posvuda. peraturu. Šta uradi sa sebe?! Idem do slobodan dan?”, čuo sam mamin glas.
Gdje si bio?”, upitao me Fahir. Slegnuh Nerme. Odmah se vraćam.” “Kao da nije?”, odgovori Nerma. “Ne-
ramenima. Fahir me pogleda. “Znaš li ti Prije nego je izašla stavila mi je oblogu, što se desilo?”, upita opet mama. “Bolo...
gdje si uopšte?” Krenuo sam odgovoriti, krpu namočenu sirćetom na čelo. Prosto- Nisu ga uspjeli spasiti. Jutros je podle-
no pitanje je bilo retoričko, nisam imao rija se punila kiselkastim vonjem. Osjetio gao”, reče Nerma.
nikakvu drugu mogućnost osim slušati sam nagon da povratim. Nisam mogao ili Htio sam se pridići, uključiti u razgo-
pridike najstarijeg među nama. “Ovo ti nisam imao šta. Mati se brzo vratila, dala vor, pitati za komandanta Bolu, no nisam
je planina, braco moj. Januar. Najhlad- mi je da popijem nekakvu tabletu, potom imao snage, opet sam bio usisan u crnu
niji mjesec. Ni cuko nije napolju ako ne sam zaspao. rupu, u san, valjda toliko potreban tijelu
mora. Dovoljno je nekoliko sati na ovom “Temperatura mu je spala. Nemam u borbi s bolešću.
minusu i ende. Magarac jedan! A sad, više ovdje tableta. Raskriži krompir na Sljedeći put me probudio radio poja-
ispred mene, trkom...”, nastavljao me je dvije pole i stavi mu na taban. I to izvla- čan do daske, mati nije bila tu. Stigla je
povišenim tonom koriti Fahir. či temperaturu. Večeras ću u Pasku, eto struja. S mukom sam nekako došao do
Dok sam se vraćao u selo, gledao sam me, prekosutra ujutro... Donijet ću mu radija u pokušaju da ga ugasim, kada sam
s uzvisine prema Krivaji – kućice, raštr- nešto za temperaturu. Bit će on OK. Samo čuo dobro poznati glas Velida Dž. “Brani-
kane po padinama, zatim crne vijugave se dobro nahladio. Ne sikiraj se, Dino.” ci su u kontraudaru potisnuli četnike na
neobičnih oblika, spirale, u zraku, iznad Kao u nekom tunelu, jedva da sam početne linije. Zarobljena su dva tenka...”
krovova kuća. Ti su dimni signali bili je- raspoznavao Nermin glas, prije nego ću Prije nego ću dodirnuti kotač za re-
dini trag da tu ima života. I više od toga. ponovo, u nekoj mučnini, buncanju, preći guliranje jačine zvuka, ponovo je nesta-
Predstavljali su razdjelnicu. Isto su pod u onu drugu dimenziju, sanjati... lo struje. Ipak, bio sam radostan. S mu-
snijegom, iz zraka, ili negdje s uzvišenja Trajalo je to satima, dan, dva, nisam kom se dovukao u krevet i zaspao, po ko
izgledala i popaljena sela na padinama mogao procijeniti... Miješali su se san, zna koji put.
Romanije: Šaševci, Petrovići, Miljevići, stvarnost, temperatura je išla čas gore, “Hajde, budi se. Nećeš valjda rođen-
Gurdići, Berisalići pa sve do Knežine. čas dolje, osjećao sam slabost i bol pri dan u krevetu prespavati”, reče mi mati.
Došao sam kući nešto prije četiri. Mati izlaganju svjetlosti, zvukovima... Jedva Već sam bio bolje, nisam imao tempera-
je bila ljuta. Vidio sam po izrazu lica, iako da sam mogao jesti. turu. Mogao sam jesti, vratio mi se ape-
mi ništa nije htjela reći u momentu dok tit. Trideset prvi januar devedeset četvr-
sam ispraćao drugove. Punio sam trinaest te. Punio sam trinaest godina. I sve je,
godina. I sve je, čini mi čini mi se, bilo u znaku tog, nazovibak-
PRVA RATNA “TEMPERATURA” suznog broja. Ponovo nije bilo struje.
Ušao sam u prostoriju, legao i zaspao, se, bilo u znaku tog, Nisam mogao napolje. Nije nikoga bilo
malo od muke, od smrzotine, od želje da na rođendanu. Nije bilo torte. Ili mi se
izbjegnem bilo kakav razgovor i rodi- nazovibaksuznog broja. bar tako činilo.
teljsku “vaspitnu”. U nekom momentu Ponovo nije bilo struje. Mati je iz improvizirane kuhinje izni-
uhvatila me groznica, postojalo je odjed- jela nekakav kolač. Malo brašna, malo
nom hladno. Vidjevši da cvokoćem, mati Nisam mogao napolje. šećera i mnogo ljubavi. Bila je to savrše-
je prišla i opipala mi čelo. “Drago dijete, na tortica i trenuci sreće, pažnje, mira,
pa ti goriš...”, rekla je dohvativši iz ladice Nije nikoga bilo na onoga što je toliko falilo u ovom vrtlogu
termometar: “Stavi pod pazuh.” rođendanu. Nije bilo torte. neizvjesnosti, strahota, nepredvidivosti,
Nekoliko minuta kasnije mama je ratnih nedaća i teškoća koje teško da se
već uspaničenim glasom konstatirala: Ili mi se bar tako činilo. mogu opisati. n

STAV 27/5/2022 57