Page 67 - STAV broj 337

znaju, da sam Mešin rođak. Imat ću pro- i dalje relativno kratak. Ponovo nismo
laz do prostorija gdje su računari. U sobi imali struje.
Meša i Fikret H. Zadimljeno. Osjeti se Navečer je došao komšija Džafer, po-
neka napetost. Nervoza. Tjeskoba. Meša licajac. Neraspoložen je. Njegova kuća
hoda ukrug. pretrpjela je strašna oštećenja. Nije više
“Dečko, sada nije vrijeme. Dođi neki uvjetna za stanovanje, a tek je bila tri-če-
drugi dan”, reče mi Meša strogim vojnič- tiri godine stara. Sjećam se kad smo ko
kim glasom i odmahnu rukom u znak djeca pomagali prebacivati blokove od si-
pozdrava. Pogledah ga! Kao da mi je poreksa, da smo smetali majstorima želeći
srušio svijet tom rečenicom! Okrenuh da i mi miješamo malter... Još je negdje
se i gotovo uplakan krenuh ka izlazu. U u fotoalbumu slika Benisa, Džaferovog
tom momentu dotrča Fikret, uhvati me sina, Jaska, prva kuća do naše, i mene
za ruku i reče: “Nije mislio ništa loše! pored miješalice i objekta u izgradnji...
U priličnoj smo frci! Nećeš moći igrati No, to nije najstrašnija vijest ovog
igrice, ali možeš popiti sok! Dođi”, umi- dana. Poginuo je Đemail Šehović. Kuća
rujuće će Fikret. tek stotinjak metara od naše. Iza njega
Meša je i dalje bio vidno neraspolo- ostali su supruga i dva maloljetna sina,
žen, zabrinut, skamenjenog lica, pribi- u dobi od 12 i 9 godina. Đemail je imao
jen uz motorolu. Znam sam da nešto nije tek 39 godina. Ubili su ga dok je stajao
u redu. Ne progovaram. Sve što kažem u redu za obrok, ispred hotela. Mama je
može biti pogrešno, a samim tim i izla- plakala! Djed nije progovarao, samo je
zna karta. Pijem žućkasti sok i gledam oborio glavu i šutio.
karte na zidu. Slušamo izvještaje s rati- Smrt je bila tu. U komšiluku. Oko vi-
šta. Negdje je oko deset navečer. Ulazi talnog objekta – bolnice. Vrebala je iza
vojnik, pozdravlja se i dostavlja poruku: svakog ćoška, vođena optikom s okolnih
“Teret je stigao.” brda. Nisam se bojao. Ako bude moj red,
U tom je momentu Meša doživio pot- samo neka bude brzo. Da ne ostanem
punu transformaciju, zasjale su njegove teško ranjen. Da ne budem na teretu i
oči, dobio je boje u obrazima, poskočio sebi i drugima.
službovao), grad kasarni, u kojem je bila je iz sjedećeg položaja na noge i bacio S takvim crnim mislima legao sam u
prisutna ogromna koncentracija oklo- se na obližnji telefon: “Memo, pravac krevet. Budio sam se. Sanjao sam kako
pno-mehaniziranih jedinica i artiljerije, Dubrave, koliko ti treba?” Zatim je otr- igram karte, kao nekada, s Đemailovim
oslobodit će Hrvatska vojska. Slično će čao do prostorije gdje je sjedilo nekoliko sinovima Đeminom i Hajragom... Sve je
se desiti i u Osijeku. Bivša država bila je, mlađih vojnika i rekao: “Momci, budi- novo i čitavo, sa staklima na prozoru, sa
po nekim procjenama, među prvih pet te spremni za pretovar. Tačno u ponoć, strujom i vodom, s punim prodavnicama!
evropskih kopnenih sila. Nekada sam, ispred vatrogasnog doma. Do tad voljno.” Čiste su ulice, na stadionu djeca, sve kate-
listajući daidžinu vojnu literaturu i ča- Kasnije ću saznati da su tu večer na- gorije, pioniri, kadeti, juniori Fudbalskog
sopise, uz tu ondje prikazanu silnu teh- bavljene “crvene strijele”, “made in Iran”, kluba “Stupčanica”. Svi smo tu... A onda,
niku i ljudstvo, bio uvjeren da Jugosla- a potom su prebačene u Olovo, u onim budim se, tek na moment ili dva. Sve je
viju niko ne smije napasti. I nije. Desilo oskudnim momentima dok su tenkovi tamno, razvaljeno, košmarno, sve je po-
se iznutra. Povampireno četništvo pod prijetili da će probiti linije. put horora u kojem igramo glavne uloge.
dirigentskom palicom Slobodana Milo- Olovo je svakim danom nesigurnije
ševića, SANU-a i SPC-a. SMRT SVUDA OKO NAS mjesto za život. Kako dolaze topliji dani,
Granatiranje je trajalo satima. Odje- učestalija su granatiranja u dužim inter-
GRANATE “MADE IN IRAN” kivale su eksplozije, frljucali geleri i valima. Da li je bila dobra odluka doći
Umješnost je sada nabaviti, dovući, po našoj kući, i po objektima u blizini iz Kladnja? Hoćemo li ponovo morati u
prenijeti, transportirati, prikriti, sakriti, nas, sve do pred mrak. Sreća da je dan izbjeglištvo? Rojila su se pitanja... Osje-
podmiti da bi oružje, municija, medicin- ćao sam odvratnost, tjeskobu, pritisak,
ska oprema, sredstva veza i ostalo što je nisam mogao mnogo toga učiniti. Na san
potrebno da se vodi rat došlo u Bosnu... Smrt je bila tu. U mi je izašla i tetka Dika. “Ti uradi sve
Do poluokruženih ili potpuno okruže- što je do tebe, sinko, ostalo je sudbina. I
nih teritorija Goražda, Srebrenice, Žepe, komšiluku. Oko vitalnog s bismillom”, prisjećao sam se riječi koje
Bihaća, Sarajeva... mi je nedavno rekla.
Bio sam, sasvim slučajno, očevidac objekta – bolnice. Vrebala Ne znam koliko je bilo sati, preznoja-
takve jedne nabavke tokom kratkog bo- je iza svakog ćoška, vao sam se, budio, buncao, kao u nekom
ravka u Kladnju u izbjeglištvu. Sjećam košmaru, dok me konačno nije svladao
se, neuobičajeno je toplo, možda posljed- vođena optikom s okolnih duboki san. Propao sam u “crnu rupu” i
nji dani ljeta. U predvečerje sam se spu- brda. Nisam se bojao. Ako odjednom je sve postalo nevažno i daleko.
stio niz kaldrmu koja povezuje mahalu Još jedan mučan dan bio je iza nas,
Drum s čaršijom. U tom momentu naj- bude moj red, samo neka iscrpljujući dan tuge i žalosti, dan
žešće borbe vodile su se na Gradačcu i gubitka dragog čovjeka, dan sekiracije,
u mom zavičaju – Olovu. Ondje je bilo bude brzo. Da ne ostanem dan sučeljavanja s najvećim strahovima,
najkritičnije. teško ranjen. Da ne budem dan kada shvataš, natenane, da sloboda
Doći ću do zgrade gdje je smješta- nije tek puka riječ, fraza u historijskim
na operativna grupa 3. Sad me već svi na teretu i sebi i drugima. čitankama... n

STAV 20/8/2021 67