Page 64 - STAV broj 317

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (2)

VATRENO KRŠTENJE ILI

KAKO SAM SPAŠAVAO

“KOMANDANTA MARKA”

Uzeo sam džepnu bateriju i istrčao na prvi sprat prije nego je bilo ko od starijih stigao da reagira.
Popucala su stakla prozora u mojoj dječijoj sobi. A tu su, na drvenim policama, bili romani Zagora,

Bleka, Teksa Vilera, Mikija Rendžera, Komandanta Marka, Mister Noa, složeni primjerci Politikinog
zabavnika i Malih novina. Uredno sam vodio evidenciju. Imao sam 202 romana, a važio sam za
ozbiljnog kolekcionara među drugovima. Valjalo je spasiti romane.

Piše: Ammar KULO staklo brojim flaše ulja, 25-kilogramske Munevera, slastičara Hajdara žena, jako
papirne vrećice brašna, ogromne vreće nas ukorivši, naruživši da slutimo ratu.
Fotografije: Arhiv Centra za kulturu, sirove kahve... Razmišljam kako barem A mi smo se samo igrali...
sport i informisanje Olovo hrane imamo. Bit će dovoljno da kraja
rata, procjenjujem! To mi ulijeva neku ŠKOLA RASPOZNAVANJA
nadu. Sigurnost. Vode je, također, nesta- ARTILJERIJSKIH ZVUKOVA
oć je. August. Nemirna. Neizvje- lo. Razmišljam. Ni to nije problem. Tu u Noć je. Crna. Teška. Krvi puna. Klau-
sna. Kratka. Nama, pak, najdu- blizini ima bunar. Igrali smo se partizana strofobična. Nigdje nije sigurno izaći.
ža. Sati k’o dani. Vrijeme sporo i Švaba prošlih ljeta skrivajući se iznad Osluškujemo. Puškaranje. Kada će baci-
Nprolazi u iščekivanju. Prisutna je nadzemnog, ozidanog dijela bunara. Ni- ti sljedeću? Gdje su naši, a gdje njihovi?
zebnja. Nervoza. Nas desetak u četrdeset sam imao petokraku i partizansku kapu, Vode li se borbe?!?
kvadrata podruma. Različitih dobnih sku- a Jasko jeste. Preplakao sam jedno cijelo Monotoniju nam razbija komšija Taib.
pina. Jedino sam dijete. nedjeljno prijepodne. U konačnici, daidža Zavaljen u fotelju, malko nagluh, dočepao
Svijeće umjesto sijalica. Popijeni gazi- me uzeo za ruku, upalio stojadina i odveo se, ko zna od kuda, željezne supene kaši-
rani sokovi na improviziranom stolu od u objekt Teritorijalne odbrane, gdje je ra- ke... Svako malo udara o stranicu fotelje
položenih vrata i dvije plastične gajbe. dio prije nove službe u policiji. Tu, s revera proizvodeći jednolične, iritirajuće tono-
Na njima znak Coca-Cole. Ostalo je još uniforme obješene u hodniku, skinuo je ve. Djed ga upita: “Taibe, šta si ti ono po
nešto robe u maloprodajnom objektu tr- crvenku. Niko nije bio sretniji od mene. struci?” “Komercijalni direktor cijeli rad-
govačkog lanca “Snage Vareš”, smješte- Konačno sam uz Jaska mogao rafalati, u ni vijek”, reče s dozom ponosa i sjete u
nog u porodičnoj kući, tik do magacina. stilu ta-ta-ta, s improviziranim puškama, glasu. Zatim dodade: “Gonič koza u pen-
Ispostavit će se, najpogodnijeg prosto- prema neprijatelju. Nijemci su u razdiobi ziji”, pokušavajući unijeti dozu humora,
ra za sklonište. Dolazim do vrata koja uloga bili Denis, Oli(ver), Merdin i Dar- taj vremešni starac od preko sedamdeset
razdvajaju prodavnicu i sklonište. Kroz ko. Jedne prilike naišla je od komšinica ljeta. Djed ga dočeka: “Ali nisi dirigent!
Daj mi tu kašiku, živ bio!” Smijemo se,
čini mi se, prvi put u novim okolnostima.
U neki sitni sat nije više puškaralo.
Niko nije spavao, mada smo svi bili pos-
pani. Smežurani. Kao kad do sitnih sata
učiš historiju da bi sutra uradio test i do-
bio pet, a onda od umora ne možeš zaspati.
Ili ti kupe novi bicikl, “Lasta Adriatik”,
a onda ne možeš od uzbuđenja zaspati,
željno iščekujući naredni dan. Adrena-
lin je uradio svoje.
Uzeo sam džepnu bateriju i istrčao na
prvi sprat prije nego je bilo ko od stari-
jih stigao da reagira. Popucala su stakla
prozora u mojoj dječijoj sobi. A tu su,
na drvenim policama, bili romani Zago-
Olovo 1992. granatiranje ra, Bleka, Teksa Vilera, Mikija Rendžera,

64 2/4/2021 STAV