Page 81 - STAV broj 317

TUMAČ SNOVA
Dugujem sebi da zabilježim u pjesmu
da su dani i dalje isti,
prolaze.
Samo je sa snovima drugačije.
Sinoć se naprimjer
u snu
pojavio jednorog
na nebu i ja sam osjetila neopisiv mir.
U tumaču snova piše:
visoki ideali, čista ljubav i nadnaravna sila.
Možda zato
jutros ne mogu
čak ni da ubijem muhu
na kuhinjskom stolu
a da ne pomislim na tebe.

LICE KOJE ĆE ME SPASITI
Abdulahu
Sin moje drugarice
mnogo voli proljetne mace
tako da u danima proljeća
sjedimo na livadi i pušemo.
Zamišljam da sa svakim puhanjem
vjetar odnosi
ono što je na mojim plećima
i sve sam bliže suncu.
Istina,
vjetar nema lice,
ali moj spasitelj ima,
i to najnevinije.

Njen je jezik nenametljiv, narativ joj vrlo “Nisi smjela doći ovamo/ taj komad ze- upravo svojom nepretencioznošću (u izra-
vješto vođen, stilizacije i poetizacije unutar mlje ne postoji/ to je fatamorgana u pusti- žajnom smislu) pokazuje i potvrđuje dovolj-
tog narativa nisu same sebi cilj – već pokrivaju nji/ u kojoj gledaš/ visoke planine/ kako se no efektnim da posreduje i onaj najsuptil-
upravo to polje na kom pjesnička sugestiv- uzdižu nad nama/ i pomisliš da/ još prije niji “govor između riječi i redova” teksta:
nost zrije i cvjeta, polje spajanja nespojivog. četiri stoljeća/ nisu ni postojale./ Lažno je “Godinu dana prije smrti/ posadio si
Bilo da je riječ o “sazivanju” glasova preko sve što vidiš./ Dogodilo se sinoć./ Nije ušlo lipu ispred vikendice/ i čvrsto odlučio da
“crte razgraničenja” između živog i umrlog, u povijest./ Zašto si opet došla?/ Ne želim nikada odatle/ ne odeš./ Dogodine,/ lipa je
onog što je bilo i budućeg, materijalnog i da me vidiš/ niti uspoređuješ/ sa mnom/ od procvjetala/ i jedino što je ostalo od tebe/
duhovnog, proosjećanog i promišljanog – te prije četiri stoljeća./ Ovo sada nije kao ono/ je njen miris.” (Ostavština)
su stilizacije uvijek na mjestu gdje i trebaju kada sam ti rekao:/ Ostani još jedan tren!” Postmodernistička obilježja i “začini”
biti i uvijek u “dozi” i u jakosti s kojima se (Fatamorgana) prepoznatljivi su u pojedinim tekstovima
u imaginaciji čitaoca otvaraju mogućnosti Gotovo bismo mogli govoriti o “pro- (naprimjer, intertekstualnost, citatnost,
“saučesničkog dovršavanja” slike ili vizije: pusnosti” tog pjesničkog narativa, koji se autoreferencijalnost, razsredištenje...), ali
na njima se ne insistira, pjesnikinja vrlo
odmjereno i nepretenciozno radi na au-
Za razliku od prve dvije knjige, koje su motivsko-sadržinski tentičnosti i prepoznatljivosti svog pje-
okupljene oko tzv. “velikih tema” – Selimovićeva se u ovoj sničkog izraza, ne dopuštajući da se on tek
tako “katalogizira” ili “uladiči” pod egidom
zbirci bavi (kako to i sam naslov simbolički nagovještava) ovog ili onog “izma”. Njen najdragocjeni-
“bagažom svakodnevice”, emocionalnim i egzistencijalnim ji “bagaž”, koji međutim s lakoćom i bez
upinjanja nosi kroz sve tekstove, jeste ri-
“teretima” što ih danju (kao zbilju) i noću (kao snove) vuče sa tam daha – upravo ono što bismo morali (a
sobom i u sebi njezin pjesnički subjekt; taj pjesnički subjekt često to ne umijemo ili nećemo) prepozna-
vati kao pjesničku izvornost/autentičnost
daje se po boji i frekvenciji glasa prepoznati kao žena, s tim da inspiracije: doslovan prevod tog latinskog
su unutrašnje iskustvo, misli, stavovi i kritička reinterpretacija termina i jeste udahovljenje (in – u; spiro
– dišem, udišem). Dah je zapravo ruho u
svakodnevice o kojoj je riječ samo inicijalno potaknuti rodnom kome poetski tekst izlazi pred nas – ruho
pripadnošću, a u izvedbi, ideji i poruci mogu se prepoznati kao koje i simbolički i stvarnosno zapravo nosi
(ili pronosi) “tjelesnost” ili upojedinjenost
univerzalno ljudsko iskustvo življenja u dosuđenom nam dobu. pjesme kao teksta. n

STAV 2/4/2021 81