Page 80 - STAV broj 317

KULTURA

Odmjeren i nepretenciozan rad na autentičnosti

ŠTA SVE STANE U

ZEMBILJ SVAKODNEVICE

Piše: Željko GRAHOVAC Emina Selimović, “Zembilj”, “Planjax Komerc”, Tešanj, 2019.

jesnikinja Emina Selimović objavi- kao žena, s tim da su unutrašnje iskustvo, “zaleti” da detektira i prepozna njezin izraz
la je početkom prošle godine treću misli, stavovi i kritička reinterpretacija kao “žensko pismo” (ili barem kao “ženski
knjigu poezije – a kuriozum je da svakodnevice o kojoj je riječ samo inici- rukopis”), sudari se s tim efektnim, blagim,
Psu sve tri njene knjige štampane jalno potaknuti rodnom pripadnošću, a u ali nipošto estetski neučinkovitim ironij-
jer su dobile književne nagrade: prva (Ge- izvedbi, ideji i poruci mogu se prepoznati skim sjenčenjima, kao što je to slučaj, na-
nocid u “Crazy Horseu”) kao najbolji ruko- kao univerzalno ljudsko iskustvo življenja primjer, u ovom izvanredno uobličenom
pis osvojila je Književnu nagradu “Mak u dosuđenom nam dobu. Tom iskustvu poređenju, na kraju pjesme Carimin ici:
Dizdar” na manifestaciji “Slovo Gorčina” pripadaju dominantna stanja i osjećanja “Blizak si mi/ i previše ličan/ ali istovre-
u Stocu, druga (Ademove suze) ovjenčana usamljenosti, funkcionalizacije ili margi- meno/ mnogo udaljen,/ kao šećer rastopljen/
je 1. nagradom “Ratkovićevih večeri poe- nalizacije humanuma u najširem smislu te u čaši vode/ koju pijem da ne/ dehidriram.”
zije” u Bijelom Polju, a stihozbirka Zem- riječi – kad se u vrtložnom toku neprestano Odstupanje od ograničenja realne sva-
bilj nagrađena je na konkursu Fondacije za miješaju i prepliću stvarnost i fikcija, kon- kodnevice zbiva se u snovima o kojima
izdavaštvo FBiH 2019. godine. Magistrica krecija i isposredovanost realnosti, punina također svjedoči pjesnikinja – nadodajući
je književnosti, a zaposlena je kao stručni žudnji i nadanja, s jedne, i deficijentnost još koju kap začudnosti svojim vizijama i
saradnik Muzeja grada Zenice, radeći u efekata i rezultata s kojima se suočavamo, poentama:
isturenom odjeljenju Muzeja na tvrđavi s druge strane. “Sanjam zelenu rijeku,/ zavezan splav
Vranduk, nedaleko od Zenice. “Često mislim/ na osjetljive stvari/ du- na rijeci/ i pored rijeke kuću,/ malo troš-
Za razliku od prve dvije knjige, koje boko unutar svoga tijela./ Osjetljive stva- nu./ Stepenice koje vode do kuće/ obrasle su
su motivsko-sadržinski okupljene oko tzv. ri/ koje su samo moje/ kao srce,/ i nervi i mahovinom,/ i sebe kako čučim na koljeni-
“velikih tema” – Selimovićeva se u ovoj utroba./ Oni su moji/ ali nikada neću moći/ ma,/ malom motikom čistim tu mahovinu./
zbirci bavi (kako to i sam naslov simbolič- da ih dotaknem/ baš kao ni tebe./ Jer si i ti Stružem do betonskog sivila./ Kad očistim
ki nagovještava) “bagažom svakodnevice”, samo melodija/ u mojoj glavi/ sa riječima sve/ odlazim do rijeke,/ zadižem suknju pa
emocionalnim i egzistencijalnim “teretima” koje mogu pjevušiti.” (Odnos arbitrarnosti) ulazim u splav./ Odgurujem se daskom od
što ih danju (kao zbilju) i noću (kao snove) Intimizam je u Selimovićkinim pjesma- obale/ i odlazim,/ da tražim čovjeka/ koji
vuče sa sobom i u sebi njezin pjesnički su- ma zapravo lirizam osjenčen osebujnom me jednom zagrlio/ u nekom jesenjem snu.”
bjekt; taj pjesnički subjekt daje se po boji sepijom ironije i sjete: kad se god čitalac (Svakodnevna regrutacija)
i frekvenciji glasa prepoznati

80 2/4/2021 STAV