Page 25 - STAV broj 275

Spomenička kultura
vezana za Agresiju primjer
je potpune anarhije u
javnom prostoru jer
se spomenici kreću
od izuzetno uspjelih

i evokativnih, pa do
krajnje promašenih i
ponižavajućih. Sve je
teže time što upravo
javni prostori, i ono što
ih obilježava, učestvuju u
kreiranju identiteta jedne
zajednice. To nije samo
pitanje estetike, ukusa

ili stila, već i poruke i
pouke koja se želi odaslati
budućim naraštajima te
svjesnog izbora kako se i
čega treba sjećati

široj javnosti, van uskih krugova direk-
tnih učenika i profesionalnih historiča-
ra, pogotovo generacijama rođenim na-
kon Agresije, cijeli taj period u najboljem
slučaju mutan i maglovit. Čuju za neki
datum, pročitaju imena zaslužnih ili po-
ginulih, saznaju i za lokacije na kojima
su se događale borbe, ali su im potpuno
nejasni kontekst, povod i razlog i ne ra-
zumijevaju kako se svi ti događaji ukla-
paju u sliku odbrane i Opsade Sarajeva.
Slično je i s komemorativnim manifesta-
cijama koje su redovno na nivou općine
ili mjesne zajednice, dok je najteža situ-
acija sa spomeničkom kulturom, koja u
vezi s junom 1992. godine praktično i ne
postoji unatoč tome što se smatra da je 8.
juna poginulo najviše sarajevskih brani-
telja u jednom danu, te da je ovo mjesec
najvećeg stradanja stanovnika Sarajeva
tokom četverogodišnje Agresije.

MIROTVORNI VANDALIZAM I
REVIZIONIZAM
No iako je operacija “Ljeto 92” naj-
izrazitiji primjer šta se desi kada nema
osmišljene nacionalne politike sjećanja,
to je ipak tek jedan od mnogih. Spomenič-
ka kultura vezana za Agresiju na Bosnu i
Hercegovinu primjer je potpune anarhije

STAV 11/6/2020 25