Page 27 - STAV broj 275

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Alžirski Gadafi iz ratne ‘93.
ZA STOLOM

ISPOD STABLA

PROBEHARALE VIŠNJE

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo
Piše: zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum,
Sadik IBRAHIMOVIĆ greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom
razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti,
čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

vojedobno, nekako s početka ra- – Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi ga, odlučno i definitivno. B. ili Gadafi o
mazana, nakon teravih-namaza, – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas bračnom brodolomu nikad i nikom ništa
tih, blag i smjeran čovjek, onako je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nije pričao, ali kako je svima bilo jasno
Susput, reče mi ovo: “Do pedese- nesporazum, greška. A vidi onog Jasera da neizmjerno pati, komšijskih pitanja o
te godine život je prepun krivina. Nakon Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom tome iliti dosipanja soli na ranu nije bilo.
pedesete, životni put je uglavnom ravan. razredu osnovne škole, a sad mu skoro se- Helem, počelo je... E. se, kako rekoh,
Voziš se tim drumom tačno onoliko koli- damdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko već ispalio, ja, opet, nemajući kamo, duboko
ko treba, koliko je suđeno, a dok putuješ, je on primirja potpis’o u životu, pa ništa?! sam zaronio u neko drugo, daleko vrijeme
ostaju ti samo sjećanja.” Tako će biti i s ovim primirjem! Ne bi me i sve što sam čuo bio je poluartikulirani,
Imao sam tad trideset i koju godinu i iznenadilo da dušmani večeras počnu ro- bezmalo nemušti žubor Gadafijevih rije-
njegove riječi, riječi mudrog čovjeka, i čuo kati po nama! či. Najednom, kao iz polusna, prenuo me
sam i ne čuo, nisu me se ticale. Pedeseta E. i ja šutimo. Dobro smo znali da je bučan lavež psa i tad začuh kako tiho
godina, u mojoj tadašnjoj svijesti, bila je spominjanje Jasera Arafata nije slučajno i šapuće: “A da sam je volio, jesam, zaista
daleki, predaleki futur, ali sad, danas, kako da će ubrzo uslijediti njegova, Gadafijeva, jesam.” Govorio je o D., prvi put nakon
god, kad sam odavno prevalio pedesetu i beskrajna priča o sveopćem stanju u arap- tolikih godina, a ja sam sve to, njegovu
uglavnom se vozim ravnim životnim dru- sko-islamskom svijetu, pa se E. usiljeno duboku intimnu ispovijest, baš onako ne-
mom, prolazne, efemerne datosti vremena nakašlja, nabrzinu ispi kahvu, reče da je uljudno prespavao. Još jednom ponovio je
i ambijenta u kojem jesam ne dotiču me zaboravio uraditi nekakav neodložan po- istu rečenicu, naglo zašutio i netremice se
se previše, a sjećanja, i ovakvih i onakvih, sao, diže se, pozdravi nas i ode. zagledao u imaginarnu tačku.
zaista je sve više, katkad mi se učini mno- Uzgred, komšija B., kao građevinski Vrpoljim se, jer trebalo je nešto reći, pa
go više nego što bih to htio. radnik, proveo je početkom osamdesetih na koncu, ne znajući šta bih drugo, izustih
Tako ovih dana, dok poput pustinjaka godina pet-šest mjeseci u vreloj alžirskoj izlizanu kvaziutješiteljsku šupljaru: “Šta
sjedim na škrtim suncem obasjanom bal- pustinji. Ali, nezadovoljan uvjetima ži- ćeš, moj B., tako je to sa ženama”, a potom
konu i gledam kako u susjednoj avliji već vota, rada i plaćom, barem je tako pričao, i drugu, još veću: “A ima i jedna poslovi-
podobro ostarjeli komšija B. prastarom koja je bila bitno manja od dogovorene i ca, albanska: ‘Ko drži orla za rep i ženu za
kosilicom, koja se svako malo kvari i oko ugovorom ovjerene, jednostrano preki- riječ, može se reći da ništa ne drži’”, rekoh
koje vazda nešto petlja, kosi neveliki avlij- da ugovor, vraća se kući i počinje uzduž i ugrizoh se za donju usnu, ljut na sebe k’o
ski travnjak, sjetih se, ko bi sad znao zbog i poprijeko kuditi autokratski režim al- puška, jer, u hipu shvatih, bilo bi mnogo
čega, ove davne i, naizgled, ni po čemu oso- žirskog predsjednika Moamera Gadafija. bolje da ništa nisam rekao, da sam odšutio,
bito zanimljive sličice. Naša uvjeravanja da Gadafi jeste autokra- šutnjom podijelio s njim tešku muku koju
Godine 1993, te druge ratne i u svakom ta, ali ne alžirski nego libijski, uopće nisu je nosio u sebi. Trebao sam, ali, eto, nisam.
smislu zastrašujuće teške godine, u dvorištu dopirala do njega, štaviše, smijao nam se i – Da, da, tako je, baš tako – jedva čuj-
moje porodične kuće, za stolom ispod sta- nehajno odmahivao rukom, a što je, opet, no izusti, a teška muška suza skliznu mu
bla probeharale višnje, sjedili smo komšija značilo da pojma nemamo o čemu priča- niz izmučeno lice i ostavi krupan, mokar
B. zvani Gadafi, moj rođak E. i ja. Sjedili mo, pa prišiti mu takav nadimak bilo je trag na desnoj nogavici.
smo šutke, motali ljutu gradačačku škiju naprosto neizbježno. Eto čega sam se sjetio dvadeset osmog
i pili kahvu, a otkud nam kahva u to vri- Nekako u isto vrijeme raspada mu se dana mubarek ramazana, a zatim uđoh u
jeme, u vrijeme polugladi i sveopće osku- brak, a što za ostatak priče nije bez znača- hladnjikavu kuću da naložim peć, ugrijem
dice, zaista se ne mogu sjetiti, ali odlično ja. Tiha i smjerna D., žena iz koje je isi- se, a i ono što se još uvijek kućom zove, jer
se sjećam da je tih dana bilo kratkotrajno javala svekolika ljepota i od koje je svima dan je na izmaku, uskoro će akšam, samo
primirje, kakvih je kratkih i klimavih to- nama dolazilo samo dobro, sita i presita B. što nije, a ispred mene je još jedna noć,
kom rata bilo bezbroj. budalaština, a o detaljima ne bih, napušta hladna, duga, samotna. n

STAV 11/6/2020 27