Page 51 - STAV broj 213

“Odnio sam slike profesoru
Dževadu Hozi da mi kaže šta
misli o njima. Mi u stanu, a
on meni ovako: ‘Ahmete sine,
u tebe ruka zahrđala. Ovo je
u redu, u ovo je uložen trud
i rad, a ovo ostalo, tanko.’
Kažem mu da nisam do rata
haman ništa slikao, malo uz
rat i tako. ‘Vidim ja, ne trebaš
mi ništa govoriti. Radi, radi
i radi.’ I ništa mi drugo nije
rekao. I od tada sam radio
petnaest sati dnevno. Ne
možete raditi ovaj posao
i baviti se nečim drugim”,
naglašava Hundur

napuhan, gleda u slike pa mi se obrati:
‘Berberovi konji.’ A ja u njega gledam:
‘Nisu.’ ‘Kako?’ Kažem mu: ‘Evo, ovaj je
Redže Sinanovića, ovo je Ibrin, a ovo je
Nidže Omahe’, ja vrlo onako ozbiljan. On
u mene gleda. ‘Da, da, tako je.’ Okrenu
se i ode stručnjak za Berberove konje. Ja
zaista ustanem kad se Berber spomene.
u genima. Smatra da nije apstraktan, kao hiljadu godina.’ Zadugo me gledala, ništa To je profesor moje generacije. S velikim
i da nema pravo o svom radu pretjerano više nije rekla.” poštovanjem se spominje. Safet Zec, ta-
puno govoriti. Kaže da to nije njegov po- Ahmet Hundur priča da, gdje god kođer. Bio je kod mene na kahvi prije par
sao. Trudi se da bude iskren u poslu, da dođe, posebno na Zapadu, od njega traže godina, lijepo je sjediti s njim, uvijek ima
to što uradi, da to stvarno i osjeća. Tvr- da kaže i objasni šta je mislio i šta poru- tema za razgovor.”
di i da nikada nije laskao i podilazio, ni- čuje svojim slikama. “Šta ću ti ja, eto ti
kome, te da mu je to, posebno u ovom slike, šta ti imam više pričati. Ali ne, mo- UTVRĐIVANJE GRADIVA IZ HISTORIJE
poslu, van svake pameti. Najbolji mu je rate se obratiti, vazda mi kažu. Onda im Jedne prilike Ahmetu je Mustafa
kritičar supruga. “Samo mi dođe i kaže: ja kažem: ‘Ja sam Ahmet Hundur, musli- Ćeman, poznati bosanskohercegovački
‘Ništa mi se to ne sviđa što ti radiš, ništa man iz Bosne.’ Uvijek to naglasim, jer oni bibliograf, poklonio reprodukciju Boja
to ne valja.’ ‘A mene boli što mi ti to ka- imaju taj gard da nas ovako preko ramena pod Dobojem iz 1415. godine. “Lovreno-
žeš’, kažem joj. A opet, dobro mi dođe to, gledaju, kao da smo mala potrčkala. Da vić i ova podanička zagrebačka škvadra
ona mi je kao klasični potrošač. Iskreno li je to što je naš običan svijet išao trbu- nju smještaju na Lašvu. Hrvoje Vukčić,
mi kaže šta valja, a šta ne valja.” hom za kruhom pa takav dojam ostavio ili Ivan Morović, Ivan Gorjanski, Pavle
Česti motivi na njegovim slikama jesu nešto drugo, ne znam. Tada sam 15 dana Čupor i Isa-beg Ishaković sa svojom voj-
stećci na kojima soko hvata svoj plijen. trebao ostati, jedanaesti dan sam već bio skom. Naslikao sam ovo po slici Otona
Kaže da je to zbog toga što je u Bosni lov na aerodromu, 50 eura doplatio, ranije se Ivekovića iz 1931. godine, koja se nigdje
sa sokolom bila sasvim normalna pojava. vratio. Jebem ti i Zürich i sve, daj ti meni ne može vidjeti niti uslikati. Ona je u Po-
“Posljednji sokolari u Tešnju bili su Feri- Bosnu, u svoju čaršiju kahvu piti i u svoju vijesnom muzeju u Zagrebu zatvorena u
zbegovići, Smajlbegovići i Širbegovići, a halu sjesti”, šaljivo će Hundur. depou, jer Hrvoje Vukčić je veliki hrvat-
ujedno i u Bosni. Početkom 20. stoljeća te I konji su mu vječita inspiracija. Kaže ski vojvoda, znate kako su nas učili. A on
je prakse nestalo. Tešnjaci su hvatali soko- da je konj prijašnjem našem čovjeku bio Bosanac s dna kace. Kada god bi Hrvoje
le na Ozrenu, to je, ovako, mala ptica. Na sve i, što se danas gleda kroz imidž Pors- Vukčić bio na budimskom dvoru, a Hr-
izložbi u Švicarskoj prilazi mi gospođa, chea, Mercedesa, tada se gledalo kroz voje uvijek zaogrnut ili u medvjeđoj ili
čestita mi za slike i kaže mi: ‘A Vi znate za dobrog i rasnog konja. “Nije to dio samo u volujskoj koži, krupan, kad bi zalupio
sokole?! Sokolarstvo je posljednjih 30 ili naše tradicije, već tradicije čitavog čovje- vratima, stresao bi se dvorac, krupan glas,
40 godina popularan sport u Švicarskoj.’ čanstva, a to se zaboravilo. On je vezan Bosančina, Čupor bi poskakuj za njim i
Ja joj kažem, a nisam želio da pretjeram, uz čovjeka više nego i pas. Znam masu riči da ga pred damama ismije. Godine
samo da joj dam do znanja odakle to do- slučajeva da ljudi zaspu na konju, ili su 1415. Vukčić u ovoj bici pod Dobojem za-
lazim: ‘Draga moja gospođo. Moj djed i upregnuti u kola, spavaju, po noći, a konj robljava Morovića, Gorjanskog i Čupora.
pradjed lovili su sa sokolima. To je kod ih dovede do kuće. Konji za mene imaju Prvu dvojicu prodaje Isa-begu, a Čupora
vas nobl sport u posljednjim desetljeći- posebnu simboliku. U Turskoj mi je na ostavlja sebi. Svojim momcima je naredio
ma, a kod nas životna praksa posljednjih izložbi prišao ovaj jedan naš, hoda sav da prikolju bika, da ga oderu, uzmu kožu

STAV 4/4/2019 51