Page 56 - STAV broj 213

DRUŠTVO

ahiret, pozvala me da predvodim dže-
nazu. Ukopan je u mjesnom pravoslav-
nom groblju.”
I dok smo prolazili kroz uzorana i
zasijana vojvođanska polja, prisjetio sam
se djetinjstva u krševitoj Hercegovini,
odakle su, kao i iz drugih bosanskoherce-
govačkih krajeva oskudnih u žitnicama,
tih godina, sjeseni, mnogi mladići odla-
zili u Banat da beru kukuruz. Ondje bi
se zadržavali po dvadesetak i više dana.
Kod gazda su imali osiguranu hranu i
spavanje, a radilo se udarnički. Plaća im
je, uglavnom, bila u naturi, u klipovima
kukuruza koje su oni u teretnim vagoni-
ma voza dogonili na najbliže željezničke
stanice u zavičaju. Odavna su kombajni Odlazimo do mahale u kojoj su pretežno nastanjeni Bošnjaci.
zamijenili ruke berača kukuruza. Sjećam
se i jedne pjesme momaka, berača kuku- Uz domaću kahvu dočekušu, teče razgovor s Hodžićima. Tu
ruza: “Dok ja bijah u ravnom Banatu, su Ćama, Šerif, Umka, Feriz, Sead i Mustafa. Razgovaramo
drugi uze moju curu Fatu.” o Bošnjacima danas u Banatskom Brestovcu. Naši domaćini
U naselju Vladimirovac danas živi
približno četiri hiljade stanovnika, a kažu da ih ima približno 180. Od toga, tridesetak je momaka
1991. godine bilo ih je 4.539, što zorno neženja, među kojima su i njihovi sinovi
govori da se ovdje bijela kuga udomaćila.
U kući naših domaćina okupili su U PORODICI HODŽIĆ U Tada je na vjerskoj pouci bilo 43 djece.
se porodica i komšije. Efendiju Redžu BANATSKOM BRESTOVCU Za taj moj angažman na Saboru IZ u Be-
dočekali su kao najrođenijeg. Sretni su Iz Vladimirovca produžujemo prema ogradu pohvalio me tadašnji reisul-ulema
bili što će se učenjem sure Jasin na gro- Banatskom Brestovcu, koji je od Pančeva Sulejman-efendija Kemura.”
blju, pored Ðevadovog mezara, ispuniti udaljen dvadeset, a od Smedereva trideset Ulazeći u naselje Banatski Brestovac,
jedna od želja rahmetlije. Nakon kra- kilometara. U tom mjestu živi pedesetak prvo što mi je zapelo za oko bilo je lije-
ćeg odmora u kući Ipeklijevih, krenuli bošnjačkih porodica koje su 1946. doseli- po uređeno mezarje s gasulhanom. Ono
smo na mjesno groblje koje je mahom le iz Novog Pazara, Tutina, Bijelog Polja, govori o osam decenija starom prisustvu
ispunjeno grobnicama obloženim cr- Sjenice, Prijepolja i Priboja. Istini za volju, Bošnjaka u ovom mjestu. “Iako nemaju
nim mermerom i s gotovo stopostot- prvi put bio sam u prilici da sretnem Boš- imama, oni, koliko je to objektivno mo-
nim ćiriličnim natpisima na nadgrob- njake koloniste u Vojvodini. Redžo-efendija guće, čuvaju islamske običaje, održavaju
nim pločama. Ðevadov nišan jedini će uveo me u ovu zanimljivu priču: svoje čisto muslimansko mezarje i ga-
biti u bijelom mermeru i s natpisom “Posjetit ćemo porodicu Hodžić, jed- sulhanu. Postoji i kuća sa sedam dunu-
na latinici. Redžo-efendija nadahnu- nu stabilnu i obrazovanu porodicu u ma zemlje gdje je bio planiran mesdžid.
to je učio odlomke iz Kur’ana Časnog, islamu, imaju tri sina, a Feriz je svrše- Tu sam za tri ramazana klanjao teraviju,
a okupljeni su pažljivo slušali. Pojedi- nik Gazi Isa-begove medrese i Fakulteta potom smo postavljali imame koji nisu
ni posjetioci groblja, koji su uređivali informatičkih nauka. Uz Hodžiće, ovdje ostajali. Nažalost, omladina je otišla, a od
nadgrobne spomenike svojih pokojni- žive bošnjačke porodice Islamović, Ku- 2007. godine gase se aktivnosti”, dodaje
ka, krišom su pogledali u hodžu i malu čević, Dupljak, Rovčanin, Gojak, Međe- Redžo-efendija.
družinu, kao da su se pitali otkud ‘odža dović, Ademović, Hadžibegović i Pašić. Odlazimo do mahale u kojoj su pre-
u pravoslavnom groblju. S groblja smo U svojstvu imama posjećujem ih od 1970. težno nastanjeni Bošnjaci. Uz domaću
otišli u jedan restoran na Deliblatskoj godine. Valja napomenuti da sam 1973. kahvu dočekušu, teče razgovor s Hodži-
peščari te ručali i nastavili razgovor s godine održavao vjersku pouku u kući ćima. Tu su Ćama, Šerif, Umka, Feriz,
porodicom rahmetli Ðevada. rahmetli Rahima-hanume Međedović. Sead i Mustafa. Razgovaramo o Bošnja-
cima danas u Banatskom Brestovcu. Naši
domaćini kažu da ih ima približno 180.
Od toga, tridesetak je momaka neženja,
među kojima su i njihovi sinovi. Mom-
ci se pravdaju da djevojke neće na selo,
da ne vole raditi poslove u poljoprivre-
di, a o stočarstvu da i ne govorimo. Kad
su dolazili 1946, kolonisti su dobijali po
deset hektara zemlje. Danas su neki za-
posleni u pančevačkoj rafineriji nafte, a
mlađi mahom odlaze u inostranstvo. Ne
kriju da je prisutna suptilna asimilacija.
Kanili smo posjetiti i stogodišnju Haj-
rušu Islamović, najstariju Bošnjakinju u
Banatu i šire. Bila je bolesna, te je nismo
htjeli uznemiravati. n

56 4/4/2019 STAV