Page 52 - STAV broj 213

DRUŠTVO

pitaju me. Rekoh gospođi što je prevodila
da prevodi tačno onako kako govorim, bez
ikakvih uljepšavanja: ‘Gospodo, ovo su bo-
sanski kavaljeri.’ A oni se brecnuše na ono
‘kavaljeri’, jer gdje će Bosna vitezove ima-
ti. ‘Da, da, bosanski kavaljeri.’ Pitaju me:
‘Znate li vi ko su ti ljudi?’ Rekoh: ‘Znam.
Evo vidite ovog’, uprem prstom tamo na
nekakvog konjanika. ‘Ovo je moj čukun,
čukun čukundjed i prvak viteškog turnira
u Bernu 1394. godine.’ I tu je sav razgovor
s italijanskom gospodom bio završen.”
“I zaista, u Bernu su 1394. godine
prvaci turnira bili bosanski vitezovi. U
Budimu 1403. ili 1404. godine Hrvoje
Vukčić osvaja prve nagrade. Kažu da je
tada od žene posudio kesu zlata da bi se
tamo pokazao. Kad se vratio, prepisao joj
neku zemlju oko Dubrovnika da bi joj vra-
tio te pare. Takav smo mi narod i ja iz te
medijevalne Bosne uvijek crpim motive
i iznova joj se svaki put divim. Najbolji
momci, najbolji konji, najbolja oprema,
najbolji vitezovi. Od čitavog tog evrop-
skog viteškog društva. Sigismund Luk-
semburški je Hrvoju Vukčiću dao vitešku
i u nju živog zašiju Čupora i bace ga u ri- 600 godina. A oni to ne daju, pomjeraju titulu zmajeva roda. Tako je to bilo. Naši
jeku Bosnu. Prije nego ga je bacio, Hrvoje ovu bitku na Lašvu i tvrde da je Bosna vitezovi su osvajali prva mjesta gdje god bi
mu je rekao: ‘Kad si na dvije noge rikao, od Vranduka do Sarajeva. Moramo mi to se pojavili”, ponosno će Ahmet Hundur.
evo ti sad i obličje!’ Ja slatke li osvete. baštiniti, ako nećemo, baštinit će neko Naglašava da je nesreća našeg naroda
Hrvati o ovome ne daju ni progovoriti. drugi našu historiju i prisvajati je kako upravo u tome što nemamo ništa sačuvano
A Hrvoje Vukčić iz Kotor-Varoši rodom, mu je ćejf”, poručuje Hundur, koji stalno što je zapisano, pa su nam historiju pisali
eno mu kule. Evo, sve je ovo oslikano na crpi motive iz srednjovjekovne Bosne, i i krojili drugi. “Koliko je samo tog našeg
ovoj slici”, objašnjava Hundur. to mu je jedna od velikih preokupacija. blaga završilo u vatri i u smeću, to samo
Kaže i kako mu je Mustafa Ćeman, Jednom su mu na izložbi u Puli došli Allah zna. A šteta je to. Imamo mi histo-
nakon što mu je dao ovu reprodukciju, neki Italijani, htjeli su s njim razgovarati. riju kojom se možemo i trebamo dičiti.
kazao kako se historija ponavlja. “Evo i “Po mene dolazi djevojka koja će im pre- Meni je smiješno kada Amerikanci kažu
kako. 23. marta 1993. godine je na Ka- voditi. Ne volim ja to i ne umijem. A oni da su im starine od 200 godina. U bašči
rušama presudna bitka bila, kada je naša insistiraju. Hajde, pristanem. I sada, veli- kopajući nađem novčić, paru, starija od
Armija povaljala one tenkove JNA i VRS. ke su one slike, mislim da ih je 15 bilo. A 200 godina. Mi to moramo cijeniti. Či-
A simultano je išao napad na drugoj stra- Italijani visoki, ozbiljni, sijeda kosa, ma- tava arhiva u Istanbulu nije nikada pre-
ni na Planjama, udarali nas helikopteri- čotipovi, kažu mi: ‘De nam recite jesu li vedena, čuda bi se desila kada bi to neko
ma. A mi smo imali Mustafu Cerovca i ovo scene iz posljednjeg bosanskog rata?’ preveo na bosanski. Bez ikakve sumnje bi
momke koji su znali kako treba ratovati. A na tom stećku na slici nema nikakve se nova historija ispisala. Mi to moramo
Tada Hrvoje Vukčić, sada Mustafa Cero- naznake ni rata, ni zla. Kažem im: ‘Ovo više istraživati. A do tada, ja ću pomalo
vac, a skoro na istom mjestu bitke, s vre- apsolutno nema veze s ratom.’ ‘Pa kakvi slikati i oslikavati tu našu veličanstvenu
menskim odmakom od nešto manje od su ono konjanici? Kakvi su ovo ratnici?’, historiju.” n

52 4/4/2019 STAV