Page 15 - STAV broj 164-165
P. 15
u suštini je lahko dokaziva i sasvim očita trebala nalaziti ne samo svoju misiju nego pobjeda suparničkih ideja i projekata tu-
ako se pažljive pogledaju političke pozicije i razlog svog postojanja. No, klase radnika mači endemičnom zaostalošću i neprosvi-
i nastupi ovdašnje ljevice, tj. njena politička i seljaka ovdašnja ljevica gnuša se mani- jećenošću većine glasačkog tijela kojem je
kultura i praksa. Naravno, ovdje, prije svega, rom degeneričnog aristokrate i naprosto imanentno da bude odan reakcionarnim
mislimo na ljevicu na bošnjačkoj političkoj ih prezire takvim intenzitetom da za ovih i zaostalim ideologijama. Glavne uzroke
sceni jer ista na hrvatskoj političkoj sceni čitavih dvadeset i kusur godina postdejton- navodne propasti današnjeg društva u odnosu
u BiH ne postoji čak ni u zametcima, a na ske BiH nije niti jedan jedini put pokuša- na ono jučerašnje ovdašnji ljevičari vide u
srpskoj bi ju trebao predstavljati Dodikov la da im se istinski obrati ili ih pridobije “ruralizaciji” gradova, u dolasku, navodno,
SNSD, o čijem nepostojećem ljevičarstvu, na svoju stranu. Štaviše, ako se može naći manje prosvijećenih, manje kulturnih, ali,
što se manje kaže, to je tačnije. Ideja lje- jedna nepromjenjiva konstanta u politič- što je najvažnije, nacionalno svjesnih masa
vice, kakva-takva, još uvijek politički živi koj praksi naše ljevice, to je njen odijum (za ljevicu je nacionalna osviještenost poslje-
samo na bošnjačkoj političkoj sceni, a gla- prema “nižim”, tj. manje privilegiranim dica neprosvijećenosti i nekulture) u teško
sove dobivaju većinom od bošnjačkog gla- klasama, glasno omalovažavanje radnika oštećene bastione anacionalne građanštine i
sačkog tijela. Ipak, iako nominalno odana i seljaka te traženje izvora svakojakog zla progresivnih ljevičarskih ideja. Pogotovo je
univerzalnim ljevičarskim idejama i iako upravo u tim kategorijama stanovništva. zanimljivo da postoji svojevrstan ideološki
se poziva na tradicije i praksu nekadašnjeg Ljevica je radnike i seljake, periferiju i bipolarni poremećaj gdje se ovdašnji ljevi-
SKJ, ovdašnja ljevica tek je blijeda i dale- provinciju označila ne samo kao krivce za čari pozivaju na tekovine NOB-a, koje su
ka slika i prilika onih vrijednosti koje bi je porast nacionalizma nego i za raspad svoje ogromnom većinom iznijeli upravo seljaci
trebale krasiti. utopije – SFRJ. Ona ih redovno posmatra (uz tadašnju minijaturnu radničku avangar-
kao glasačko tijelo svojih ideoloških ne- du), dok istovremeno s gađenjem pričaju o
PRENEMAGANJE I ELITIZAM KAO istomišljenika, te je uobičajeno objašnje- ruralizaciji, ruralnom mentalitetu i uopće
AUTENTIČNI POLITIČKI SVJETONAZOR nje ovdašnjih ljevičara za izborni neuspjeh selu i predgrađu kao glasačkoj bazi svojih
bilo kojeg nivoa, da “seljaci i papci” (pap- ideoloških suparnika. No, takav svjetonazor
Ovo je možda ponajviše vidljivo u sa- ci kao stereotip manualnog radnika ili za još je i manje čudan od fenomena rezolutnog
mom odnosu ovdašnje ljevice prema nje- intelektualca iz provincije) glasaju za one odbijanja ovdašnjih ljevičara da, kada su već
nom centralnom pitanju i problemu, onom druge, za nacionaliste. postavili kakvu-takvu dijagnozu, učine ne-
klasnom, pogotovo u njenom odnosu pre- što povodom tog problema, da se spuste u te
ma klasama radnika i seljaka za čije se Takav podcjenjivački elitizam nije tek neuke mase, da ih educiraju, da promijene
interese navodno bori i u čijoj bi konač- prenemaganje izbornih gubitnika nego au- njihovu paradigmu, da ih na kraju prido-
noj historijskoj pobjedi, barem službeno, tentični politički svjetonazor u kojem se biju za svoje ideje i za svoju stvar. Upravo
je svjesni izostanak takve interakcije, čak
više i od već spomenutih predrasuda, to
otvoreno odbacivanje onoga što je prokla-
mirana misija svakog drugog ljevičarskog
pokreta na svijetu, ono što ovdašnju ljevicu
čini salonskom ljevicom, šampanjskim so-
cijalistima, Gucci-komunistima, ukratko:
ljevicom koja to nije. Dovoljno je samo da
pogledate manekene iz SDP-a, DF-a i Naše
stranke po zasjedanjima federalnih i kanto-
nalnih skupština, tu mondenu paradu bri-
žljivo dotjeranih kvaziljevičara pristiglih
iz solarija, fitnes-centara i pedikura. Stra-
vično licemjerje upravo je ono što nas boli
kada takvi pričaju o radničkim pravima.
Ironično da problem koji ovdašnja ljevica
ima s klasama koje bi trebala voditi u bolje
sutra treba upravo tražiti u klasi kojoj ona
zaista pripada.
Za razliku od prvobitnih nosilaca lje-
vičarske ideje u BiH, pogotovo za razliku
od prethodnika na čije se tekovine i tradi-
cije pozivaju, originalnih jugoslavenskih
komunista i partizana, današnji lokalni
ljevičari, pogotovo njihove perjanice i li-
deri, gotovo su svi pripadnici nekadašnje
komunističke nomenklature ili crvene
buržoazije. Oni se odaju urbanim i viso-
koobrazovanim, a ustvari su privilegirani
potomci pripadnika nekadašnje vladajuće
klase. Današnji ljevičari ustvari pripadaju
klasi uživalaca tekovina i plodova pobjede,
a ne klasi pregalaca. Oni su djeca pobjede,
a ne djeca borbe, te u osnovi pripadaju pri-
je klasi gradskih patricija nego radničkih
STAV 26/4/2018 15
