Page 78 - STAV broj 251-252

DRUŠTVO

RATNI PUT DVOJICE PRIPADNIKA
‘HAMZI’, SULJE I HASE ŠEKIĆA
Sluteći šta se Bosni sprema, Omer
Šekić je prije izbijanja rata s komšijama
Bošnjacima formirao seoske straže u na-
selju. Ni jedna noć nije prošla a da barem
dvojica muškaraca iz naselja nisu bili na
straži na Banjanima i okolnim brdima u
blizini Baštre. Prije zvaničnog početka rata
i zatvaranja granica Omerovi sinovi Hase
i Suljo došli su iz Slovenije i stavili se na
raspolaganje odbrani Bosne i Hercegovi-
ne. U aprilu 1992. godine preko Hasana
Durakovića priključili su se protudiver-
zantskom vodu “Hamze”.
Omerov unuk Muhamed, koji je 1979.
godište, dobro se sjeća mnogih događaja iz
ratnih i predratnih godina. “Did Omer je
još prije rata imao pušku. Početkom 1992. Omerov
godine otac i stric su s didom često išli na najstariji sin Suljo Šekić
Muhamed
sastanke kod Mahe Kovačevića u Babinac,
jer je njegova kuća bila zaklonjena. Kod naivno. Po kazivanju preživjelih saboraca, Midhad, te kćerka Mediha. Za dida i nanu
nas se tad nisu mogli sastajati jer nam je pozivao je autonomaše na predaju. Nakon stric Suljo bio je drugi sin kojem su kla-
prvi komšija bio Srbin, Dragan Vujinović. što su naši zauzeli Todorovo, naišla su dva njali dženazu. Tog ratnog novembra sni-
Sva njegova familija je prije izbijanja rata naoružana neprijateljska vojnika. Otac je jeg je poranio i dženaza mu je klanjana na
otišla iz Baštre. Jedino mu je ostala nepo- uperio pušku u njih i pozvao ih da se pre- bijelom pokrivaču, čistom kao djelo zbog
kretna sestra o kojoj se naša porodica bri- daju, ne želeći da ih ubije. Međutim, je- kojeg je dušu pustio. Ukopan je u mezarju
nula nekoliko mjeseci. Kasnije je umrla i dan od njih bacio je pušku i digao ruke, a pored baštranskog mekteba, ispred didove
Crveni križ ju je odvezao. Taj Dragan je i drugi je zalegao i otvorio vatru, nakon čega kuće, na zemljištu koje je 80-tih godina za
prije rata imao naoružanje. Kad je krenuo je otac pogođen”, priča nam Muhamed. potrebe izgradnje lokalnog mekteba i me-
iz sela, svratio je do oca u zadrugu i rekao Hasina kćerka Sedija kazuje da je stric zarja uvakufljeno iz porodičnog imetka”,
mu: ‘Suljo, u mojoj štali ima puška, ako Suljo bio veliki veseljak. “Dobro pamtim sjetno kazuje Sedija.
možeš, brini se o mojoj imovini kao o svo- kad je u ljeto 1993. došao kući s linije, sav Sedijin otac Hasan Šekić rođen je 1953.
joj’”, prisjeća se unuk Muhamed. otečen. Bilo je to u vrijeme neposredno godine. Prije rata radio je u Austriji i Slo-
Muhamedov otac Suljo rođen je 1959. pred nastupanje ‘autonomije’. Tad je išao veniji. Sa suprugom Ajšom imao je petero
godine. Prije rata bio je zaposlen u tvor- u izviđanje na području Glinice i Bojne i djece, kćerke Senadu, Semiru, Suadu, Sedi-
nici papira u Domžalama. Pred sami rat tom prilikom je od eksplozije granate za- ju, te sina Suada. Prisjećajući se oca Hase,
došao je iz Slovenije i nakratko se zaposlio dobio ozljede koje su ga iz vitkog pretvo- Sedija nam kazuje: “Pred sami rat babo je
u traktorski servis pri Zemljoradničkoj za- rile u ogromnog i natečenog čovjeka. U u Sloveniji kupio automatsku pušku. Taj
druzi “Otoka”. U međuvremenu se uklju- mojim dječijim očima to je izgledalo toli- ‘automat’ do Bosne je stigao rastavljen u
čio u rezervni sastav policije, gdje je dobio ko strašno da sam pomislila da nikad više dijelove i sakriven u vratima autobusa. Na
automatsku pušku i policijsku uniformu. neće otići na liniju. Ali, stric je ubrzo na- njegovom drvenom kundaku bilo je ugra-
Poslije se uključio u “Hamze”, u kojima kon toga ponovo otišao, i to s osmijehom. virano Allah, dž. š. Ta puška ga je dugo
je ostao sve do pogibije. “I danas čuvam Kad je poginuo, tog kobnog 15. novembra pratila, sve dok nije zadužio bolju. Pored
taj prvi amblem ‘Hamzi’ koji je otac nosio. 1993. godine, imala sam deset godina. Vi- crne i kovrdžave kose, od oca sam nasli-
Sve vrijeme rata bio je u stroju sudjelujući jest o njegovoj smrti dočekala me kad sam jedila i ljubav prema čitanju. Dok je bio
u gotovo svim akcijama koje su izvodile se vratila iz škole. Strica Sulju smo svi vo- na radu u Austriji i Sloveniji, volio je ku-
‘Hamze’. Prilikom izviđanja pred akciju ljeli. Iako sam isto doživjela godinu ranije, povati romane i puno čitati. Kasnije ih je
‘Munja ‘93’ lakše je ranjen u nogu. Dru- kad je poginuo daidža Senad, nije mi bilo donosio kući. Uvijek mi je bilo neopisivo
gi put je ranjen na Glinici kod Bosanske nimalo lakše prihvatiti još jednu smrt. Po- drago što je kao obični radnik, bez velike
Bojne, na izviđanju uoči proglašenja tzv. ginuo je s 33 godine, a iza njega je ostao škole, volio čitati, a i to je opet, valjda, sve
‘AP Zapadna Bosna’. On je bio tek druga neizbrisiv trag, veliko herojstvo, lijep glas, od dida krenulo. Jer, u didovoj sobi je uvi-
žrtva na ‘autonomiji’ i poginuo je pomalo te supruga i troje djece, sinovi Muhamed i jek bilo knjiga. Debelih i tankih, starih i
požutjelih, na arapskom i na latinici. Kao
“U toku rata u blizini naših kuća bila je komanda Prvog mala sam se čudila jednoj knjizi koja je,
bataljona 505. brigade i kroz naše kuće prošlo je puno kasnije ću to saznati, bila napisana arebi-
com. Od dida Omera otac je naslijedio i
vojske. Mislim da nema ni jednog vojnika koji je za gotovo sveto pravilo o poštivanju komši-
ja. I u jeku rata hrabro je štitio imovinu
vrijeme proteklog rata boravio kod naših kuća a da pravoslavnih komšija.”
Hase je posljednji put na liniju otišao tri
nije jeo. Jedno vrijeme did Omer je sa svojim konjem mjeseca nakon dženaze bratu Sulji. “Trenu-
razvozio hranu za vojsku, a onda je i tog konja dao za ci pred polazak bili su ispunjeni smijehom.
Kao da je slutio da se više živ neće vrati-
potrebe vojske”, ističe unuka Semira ti. Poginuo je 21. februara 1994. godine na

78 26/12/2019 STAV