Page 79 - STAV broj 251-252

i nanu. Ne sjećam se da se nana ikad više
nasmijala. Ako i jeste, to je bila samo sjena
blagog osmijeha koji je ostao poslije smrti
strica Muhameda. Did je nekad bio stub za
koji su bile privezane naše četiri kuće. Sad
je bio i stub, i uže, i čvor. Znao je to dobro
i nosio se s tim najbolje kako je znao. Bio
je i dalje oštar i dalje neprikosnoveni auto-
ritet za sve nas, preko čije riječi se nije išlo.
Samo ponekad mu se na licu dao primijetiti
umor, u očima tuga, i u uzdahu njen teret.
Po završetku rata, iz Austrije je stigao stric
Husnija, jedini preživjeli Omerov sin. Taj
dan smo se trebali smijati, ali, svi smo samo
plakali. To su oni momenti u životu kad se
sastanu i sreća i tuga, pa jedna bez druge
ne mogu. Suze su tad jedino olakšanje duši.
U aprilu 1996. godine ispratili smo dida na
hadž. Bio je istinski sretan zbog toga. Vratio
Hase
Šekić Hase i Suljo Šekić se s poklonima, za svakog ponešto. Odla-
zak na hadž ga je promijenio. Poslije je bio
Srbljanskom platou, a njegovo tijelo je 38 Baštra, sasvim blizu prve linije odbrane. potpuno drugačiji. Mirniji i nešto blaži, ali
dana ostalo na neprijateljskoj strani. Po- I on potvrđuje da je Omer, iako u poznim i dalje čvrst kao kamena gromada, a onda je
sljednji njegov osmijeh zabilježen je kame- godinama života, dao veliki doprinos bor- smrt došla i po nanu. Njeno nježno srce koje
rom u Spahićima, sedam dana prije smrti. bi. “S njegovim sinovima sam imao do- je i previše pretrpjelo u životu nije moglo
I to je zapravo njegova posljednja slika za sta susreta u toku rata, od kojih posebno više izdržati. Preselila je 23. oktobra 1996.
života. Očeva smrt bila je još jedno veliko pamtim posljednji susret s Hasom noć godine. Od tad ni did više nije bio čvrst ni
iskušenje za našu porodicu, za dida i nanu uoči njegove pogibije. Hase je bio jedan jak. Nanina smrt ga je slomila. Izdržao je
pogotovo. Uslijedili su teški dani u kojima od najstarijih pripadnika jednice ‘Ham- poslije nje još dva mjeseca. Preselio je 26.
smo se molili za njega, nekad u nadi da je za’, a nešto kasnije i Jurišnog bataljona. decembra 1996. godine u 67. godini života.
živ, a nekad i da je mrtav. Did je i ovaj put Noć prije akcije koju su izvodile naše je- Oboje su ukopani pored sinova Sulje i Hase.
izdržao. Bio je jak. Znao je da mora, jer u dinice nečiji crn konj se otrgao. To je bilo Kažu da broj ljudi na dženazi govori puno
njega su u tom momentu bile uprte oči še- u naselju Spahići za vrijeme ‘Februarske o čovjeku. Didova dženaza je bila velika, a
snaestero članova porodice, osmero siročadi ofanzive’. Taj konj je projurio kroz naselje njegov odlazak zabolio nas je koliko i od-
iza Sulje i Hase, četvero Husnijine djece, tri u kojem se nalazila grupa boraca i zamalo lazak Muhamedov, Suljin, babin i nanin.
snahe i ostarjela nane. Ostao je sam u četiri ih potrao. Sreo sam Hasu, koji mi kaže: Bol za svim izgubljenim sručila se u jedan
kuće, sve žene i djeca, a sudbina svih bila ‘Efendija, ovo mi nikako nije drago. Ne moment. Ostavio je iza sebe mnogo. Veliku
je neizvjesna. Išao je provjeravati svaki trag sluti mi na dobro kad god vidim crnog porodicu i istrajne životne borce. Ostavio
o babi. Raspitivao se. Tražio. Čekao. Svako hajvana, a maloprije pored nas protrča je u svojim potomcima ogromni dio sebe
jutro ranom zorom silazio niz put, obilazio crno konjče. Ali, neovisno od toga, nešto koji će trajati. Riječ. Poštenje. Merhamet
Suljinu kuću, pa onda našu. Mama je pra- sam težak baš k’o crna zemlja. Međutim, bosanski. Džometnost domaćinsku. Čvrst
vila kahvu. Sjedio je. Pomalo pričao, a više vidiš li ti ovih momaka, ove vedrine, osmi- odnos prema, kako bi on kazao, ‘vjeri Mu-
ćutao. I nakon 38 dana tuge i neizvjesno- jeha i poleta?! I sad da ja ostanem i da ne hammedovoj’. Domovinu. Ostavio je i svoje
sti, babo je došao u razmjenu. Dženaza mu idem s njima. Ma nema govora! Da po- ime koje sada nosi njegov praunuk Omer.”
je klanjana u martu, na livadi iza mekteba. remetim tu njihovu hrabrost. Pa šta god Kuća rahmetli Omera Šekića danas je
Ukopan je pored strica Sulje.” mi Allah odredi, ja idem.’ Iako pomalo zaključana. Nakon što je prije nekoliko
bolestan, Hase je sutra ujutro otišao u ak- godina i najmlađi Omerov sin Husnija
OMER JE DAO SVE ciju i, nažalost, nije preživio”, priča nam nesretnim slučajem smrtno stradao, na
Hasina kćerka Semira također prepriča- Husein ef. Kovačević, moralista u Trećem Omerovom kućištu danas žive samo dvije
va detalje o svom rahmetli ocu. “Jako sam bataljonu 505. brigade ARBiH. snahe i porodica od Muhamedovog sina
ponosna na oca koji je u toku rata jednom Očevu i stričevu pogibiju Sedija je već Esmira. Unuke su se poudale, a unuci od
Srbinu prebacio njegovo stado ovaca i kra- odavno prihvatila, čvrsto vjerujući u sud- trojice sinova trbuhom za kruhom raza-
va preko linije razdvajanja. Onda nije dao binu i ono što je Allah odredio. Bez obzira suli na sve strane svijeta. “Većina didovih
da se pljačkaju srpske kuće u komšiluku. na to što su tragovi na duši neizbrisivi, kaže potomaka živi u inostranstvu. Samo smo
Čak je jednom sačekao nekog čovjeka i da život ide svojim tokom i da je svako od Semira, Sedija i ja ostali u Bosni, njih dvi-
spriječio ga da odveze stvari od komšije njihovih potomaka pronašao svoju nafaku. je u Bosanskoj Otoci, a ja u Sarajevu. Bez
Vujinovića. Uvijek mi je drago čuti od nje- Teške životne trenutke ublažava sjećanjem obzira na udaljenost, nikad ne prođe mje-
govih saboraca i običnih građana kada ne- na oca i strica, nadajući se njihovoj šehid- sec dana a da iz Sarajeva ne dođem kući.
što lijepo kažu za oca, ali na ovaj dio sam skoj nagradi i susretu na budućem svijetu. Dug je to koji osjećam prema zavičaju iz
najviše ponosna”, dodaje Semira. “Poslije očeve smrti rat je potrajao još go- kojeg sam potekao, prema majci i stri-
Porodica Huseina Kovačevića živje- dinu i po. S talogom bola, ipak se nastavilo nama, ali i prema mezarskim humkama
la je blizu Omerove, tako da ih je Huse- živjeti. Za nas djecu život se brzo nastavio. dida Omera i nane Fate, oca Sulje i dvo-
in dobro poznavao. Omera i danas pam- Rasli smo, išli u školu, radovali se, radili jice stričeva koji se nalaze u blizini naših
ti kao čestita čovjeka i velikog patriotu poljoprivredu, a rad i zemlja su nas hrani- kuća”, završava Omerov unuk Muhamed
koji je sve vrijeme rata proveo u naselju li. Ne znam može li se to isto reći i za dida Šekić. n

STAV 26/12/2019 79