Page 84 - STAV broj 251-252

DRUŠTVO

je ispenjao već dosta smjerova na Čvr-
snici, Prenju, Magliću, zatim na Alpima,
na Kavkazu, shvatio je da je vrijeme da se
napravi pravi iskorak u smislu penjanja,
te da ponovi taj “Ilijin smjer”, ali zimi.
“Vidjeli smo kako to rade Slovenci,
ali smo morali to sve sami isprobati. Iz
Sarajeva odlazimo 26. decembra 1974. go-
dine. Naši ranci su veliki, sa skromnom
opremom. Bili smo toliko samouvjereni
da smo krenuli bez vreća za spavanje jer
smo računali da će nam tako biti lakše
i da ćemo biti brži, a i tada smo mogli
podnijeti hladnoću, bili smo mladi. Sam
odlazak pod sjevernu stijenu Botin tra-
jao je četiri puna dana. Tek smo prvog
januara bili na ivici sipara prema stijeni.
Oko nas je bilo sve okovano ledom”, pri-
sjetio se Šišić.

IMPROVIZACIJA I HRABROST
Tada je, kaže, na sebi imao pantalone
od najlona koje je sašio s nanom. Čim su
izašli na vjetar, te su se pantalone odmah
raspale. “Idući dan je već bio problem u IZ DNEVNIKA NAPISANOG
penjanju. Jedan dio stijene bio je vertika- 3. JANUARA 1975. GODINE
lan i prevjesan. Tu nismo imali problema
sa snijegom, ali je stijena bila izuzetno
hladna. Znali smo, ako bi nam se nešto Nada da ćemo danas, tri dana nakon penjanja, izaći iz stijene ugasila se s gubitkom ba-
dogodilo, da nam niko ne bi mogao po- terije. Pala je hladna i vjetrovita januarska noć. Po običaju, nevolja nikada ne dolazi sama.
moći, jer smo bili toliko daleko od civi- Prvo se zaglavilo pomoćno uže, onda se pred nas ispriječio jedan ledeni skok, pa drugi.
lizacije. Stijene su bile toliko hladne da Kada smo izašli na njegov vrh, dočekao nas je uraganski vjetar i greben oštar kao nož,
su me doslovno pržile po rukama. Kada a na njegovom kraju ponovo ledeni zid. U ovim uslovima dalje se nije moglo. Sve trojica
sam završio ovaj uspon, imao sam više osjećamo da je ova noć najveći ispit za nas, borba za goli život. Na najisturenijem dijelu
od 80 rana na rukama. Stigli smo do de- stijene, izloženi strahovitom vjetru, umoru, promrzli i u mrkloj noći, znamo da će nam biti
snog dijela stijene i tada je nastao veliki potrebno sve znanje i sreća da živi dočekamo jutro. Buco je legao na zabijeni cepin i osi-
problem. Taj dio stijene, koji je ljeti bio gurao Raku, koji visi s jedne strane grebena, i mene, koji sam sa druge. Svom snagom
najljepši za penjanje, sada je bio najteži. kopamo snijeg i led, uz borbu da nas vjetar ne otpuše. Nema vremena ni za strah i jedina
Tu ne možete zabiti klin, ako bilo gdje misao je kopati, kopati. Što brže iskopamo rupu, sve su veće šanse da preživimo. U plit-
uhvatite, ruka vam se vrlo brzo zaledi. ku rupu ubacujemo šator koji ćemo koristiti kao bivak vreću i uvlačimo se u njega onako
Računali smo da ćemo već taj treći dan komplet obučeni, navezani i s kacigama na glavi. Osigurali smo se svaki na svoj cepin
uspona izaći iz stijene. Nakon tri puna iznad glave i navlačimo šator preko. Odmah je bolje. Nema vjetra. Onako stisnuti jedan
dana penjanja, ostali smo na grebenu. Gre- uz drugog, polahko se otkravljujemo. Ovaj ledeni ležaj koji bi mogao postati i naš grob
ben je bio oštar kao nož, nastaviti nismo sada je za nas najvrednija stvar na svijetu. Zaklonjeni od vjetra i samo tankim najlonom
mogli jer smo izgubili bateriju. Ostatak zaštićeni od strašnog nevremena, osjećamo se ljepše nego u najkomfornijem krevetu.
događaja najbolje opisuju detalji iz dnev- Vjetar nabacuje snijeg na nas i uskoro smo zameteni. Stijena nas je uzela sebi. Okovala
nika koji sam tada napisao, a koji su našli nas svojim ledenim dahom i ugrijala. Stopili smo se s ledom, s Botinom, Veležom. Preu-
mjesto u ovom vodiču”, naglasio je Šišić. morni smo da se više bojimo. San i odmor, to hoće tijelo, a misao šta li nam je Botin naš
Prije četiri godine, kada se napunilo pripremio odvede nas u teški san. Rakin vrisak nas je probudio. Onako bunovni, hvatamo
četrdeset godina od ovog epskog poduhva- se užadi iznad glave, a on se smije. Nije opasnost, nego čarolija. Vjetar se smirio, skoro
ta, Šišić je imao želju da za Novu godi- da ga i nema. Još nije ni zora, a na istoku iza Durmitora sunca crvenilo najavljuje hladan,
nu, s partnerom koji je upravo zbog toga vedar dan. Iznad naših glava mjesec pun, sjajan kao tepsija, obasjava naš ledeni sarko-
došao čak iz Kanade, prespava na istom fag na najisturenijem dijelu sjeverne stijene Botin i tri šarene tačkice u nepreglednoj le-
onom mjestu gdje su davne 1975. jedva denoj pustoši. Ne govorimo, samo gledamo. Upijamo i pamtimo koliko možemo. Znamo
živu glavu sačuvali. “Međutim, nismo se da ovakvi trenuci traju kratko, a pamte se cijeli život. Poslije onakve noći, preživjeli smo.
uspjeli probiti zbog izuzetno lošeg vreme- To je čudo. Ova scena, to je veličanstveno. To je to. Zbog ovakvih trenutaka se penjemo,
na. Iako je moj partner specijalno došao umaramo, riskiramo živote, a ovakve nagrade su ono što podsvjesno očekujemo. Ovu smo
iz Kanade, samo smo došli na vrh stijene, stvarno zaslužili. Šta god nam je Velež za ovih nekoliko dana penjanja uzela, ovim jutrom
nismo se mogli dolje spustiti. Tako da taj je sve vratila, čak i pretplatila, a mene je kupila za čitav život. Za koji mjesec će sve ovo
naš naum da spavamo na istom mjestu u nestati. Vruće hercegovačko sunce otopit će snijeg i ovaj ledeni oklop, a po crnosivim
vremenskom razmaku od četrdeset godi- stijenama Botina procvjetat će lijepi cvjetovi. Ponovo će se u njegovim liticama gnijezditi
na ovaj put nije uspio, ali računamo da sokolovi i skakati divokoze. Samo će nekoliko klinova koji su ostali iza nas, u nekim od
ćemo u tome uspjeti kada bude pedeseta bezbrojnih pukotina, pričati našu priču. A mi, partneri i prijatelji, vezani ne samo užetom,
godišnjica ovog uspona”, našalio se Mu- hoćemo li u budućnosti ostati isti? Nadam se da hoćemo.
hamed Šišić. n

84 26/12/2019 STAV