Page 88 - STAV broj 251-252

STAJALIŠTA

PROZORSKO OKNO
(Be)smisao nostalgije

NAŠE DANAS VEĆ

JE SUTRA JUČER

Čovjek se, po nekoj inerciji, voli prisjećati svog “jučer” koje
Piše:
Safet POZDER nerijetko glorificira i opisuje u superlativima, iako mu je “danas”,
možda, neuporedivo bolje i komfornije. U toj opsesivnoj
nostalgiji i žalu za prošlošću nerijetko zaboravljamo sadašnjost,
a o budućnosti da i ne govorimo, ili, kako bi hafiz Bugari volio
kazati: “Ne živi ni u perfektu, ni u futuru, nego u prezentu”

ednom sam pročitao lijepu misao dra- mnogim stvarima... Jedna od poveznica imao kud nego da odloži kosu, ali ne da
gog prijatelja koju ne znam doslov- jeste i šehidski mevlud u džematu Šćipe bi je dao Kemi nego da bi se malo pribrao
no citirati, ali se nadam da ću vam kod Prozora. Nemamo zvaničnu potvr- od slatkog naleta bujice smijeha.
Jbarem njenu poentu dočarati. Naj- du, ali smo vrlo sigurni da je to zapravo Pretresali smo, onda, te ratne rama-
kraće kazano, to bi moglo izgledati ova- prvi šehidski mevlud koji je proučen u zane i teravije, zgode i nezgode. On mi
ko: “Danas je sutra jučer.” Hm, zanimlji- našoj zemlji, ili barem u Hercegovini. je kazivao o tadašnjim iftarima. Na ha-
va igra riječi koja se naprvu, pa možda ni On je bio jedan od inicijatora učenja tog stalu nije bilo svega u izobilju. Ustvari,
na drugu neće razumjeti. Kako god, šta šehidskog mevluda (Šehidima dova – ži- počesto bi svega falilo, ali su to bili lijepi
je pisac htio kazati? vima opomena). On ga je prvih godina i i ugodni iftari. Svega je moglo faliti osim
Čovjek se, po nekoj inerciji, voli pri- organizirao zajedno s lokalnim boračkim dobrote i volje da se teško vrijeme zajed-
sjećati svog “jučer”, koje nerijetko glori- udruženjima, a ondje gdje je on stao, ja, nički lakše prebrodi.
ficira i opisuje u superlativima, iako mu evo, nastavljam već sedamnaestu godinu Pričali smo još dugo. Ta kahva pada-
je “danas”, možda, neuporedivo bolje i zaredom. Tako je ovaj mevlud prerastao la je nekako pred sami mevlud i bila mi
komfornije. U toj opsesivnoj nostalgiji i u nešto više i postao vrlo ozbiljna, bolna je dobar šlagvort da, u obraćanju tokom
žalu za prošlošću nerijetko zaboravljamo i emotivna priča. mevluda, govorim upravo na tu temu.
sadašnjost, a o budućnosti da i ne govori- Ta priča traje već 26 godina i sasvim Najprije sam kazao nekoliko riječi o tim
mo, ili, kako bi hafiz Bugari volio kazati: je dovoljna vremenska distanca koja nam danima i, bez sumnje, vidio ozarenost na
“Ne živi ni u perfektu, ni u futuru, nego omogućava da se zagledamo u njenu proš- licima prisutnih. Ozarenosti je nestalo čim
u prezentu!” Upravo je tu kvaka. Prezent, lost. Tako smo nedavno nas dvojica sje- sam konstatirao da većina dragih ljudi iz
odnosno ono “danas” mora postati naša dili, pili kahvu i pričali o počecima tog tog vremena odavno nastanjuje mezarja.
preokupacija jer je tako najrazumnije, iz mevluda, periodu agresije, šehidima, Pozvao sam ih da razmisle o tome šta je
više razloga. Ključni razlog, barem za ra- ljudima i događajima iz tog perioda. On te dane i godine, iako su bili k’o crna ze-
zumijevanje onog što je moj prijatelj želio je tada dobio prvu djecu, a danas su to mlja teški, u našim uspomenama učinilo
kazati, leži u činjenici da će naše “danas” već fakultetlije. On se tada rado družio lijepim i dragim. Morali smo zajedno pri-
već sutra postati “jučer” – isto ono jučer s dragim ljudima džemata, od kojih su znati da su to bili ljudi, odnosno dobrota
u koje smo čeznutljivo zagledani. mnogi već rahmetlije. Zapravo, većina i susretljivost koja je dominirala. Defini-
Dakle, baš danas kuješ ono u što ćeš uspomena vezana je baš za one koji nisu tivno nije bilo ovoliko zlobe, ljubomore,
sutra sa sjetom gledati, pa se postaraj da više među nama. zavisti i kojekakvih spletki.
skuješ ono što će biti lijepo i ugodno. Pričao mi je kako je njegov Kemo, Nije mi bila namjera besciljno pretu-
Čemu ovakav uvod? tada dječačić od nekih pet ili šest godi- rati po prošlosti. Nipošto. Cilj mi je bio
U razmišljanje me bacio jedan kolega na, skakutao oko Alije, rahmet mu duši, ukazati na to da 20 ili 25 godina prole-
s kojim imam više zajedničkih povezni- koji je kosio njivu. Kemo je, onako kako ti začas, a već tada ćemo i mi i ovo naše
ca: kao dječak, bio sam mu mujezin, a to samo dijete zna, molio Aliju da i on vrijeme biti nečije sjećanje i uspomena.
on meni imam; naslijedio sam ga u svom malo kosi. “Hoćeš, ako Bog da”, tješio ga Lijepa i ugodna uspomena, ili, pak, ne-
današnjem džematu, pomagao me je dok je Alija, aludirajući da će biti vremena i kakva drugačija – e, o tome valja razmis-
sam bio đak u medresi, volim popiti ka- za to. “Alija, neću ja ako Bog da, ja hoću liti. Valja nam raditi na tome da povra-
hvu s njim, dosta slično razmišljamo o da kosim”, navaljivao je dječak. Alija nije timo vedrinu i pozitivan duh koji su nas

88 26/12/2019 STAV