Page 92 - STAV broj 251-252

KULTURA

Autobiografski fragmenti (20)

KAD UMRE PISAC “MRSKE

BIOGRAFIJE”, DJELO SE

OSLOBODI TERETA

Zamolio sam gospođu Stellu da mi da jednu Enverovu fotografiju.
Izvadila mi je iz ladice identičnu onoj na njezinu klaviru. Zahvalila mi se
Piše: na riječima izgovorenim na Mirogoju. Zagrlio sam je. Opraštao sam se
Ibrahim KAJAN
od Envera pogledom po staklenim vitrinama punim njegovih uvezanih,
neobjavljenih rukopisa...

akon tipičnog građanskog neobjavljene poeme Stvaranje svijeta. Uz eno i sada u jednoj ladici, u rukopisu. Za
pogreba, vratio sam se s En- fotografiju, s cigaretom... Mali svijet mu je godine 1974. novčano
verovom porodicom i većom stimuliran rukopis iz Republičkog Fonda
Ngrupom meni nepoznatih, rah- IN MEMORIAM: ENVER ČOLAKOVIĆ za stimuliranje književnog stvaralaštva. I
metlijinih prijatelja u Martićevu. Bora- “U Zagrebu je 18. kolovoza 1976, u 64. tu sam knjigu vidio kako čeka izdavača.
vili smo u “Enverovoj sobi” spojenoj godini života, umro poznati književnik i U splitskom časopisu Mogućnosti obja-
prvi put širom otvorenim vratima sa vrsni književni prevoditelj Enver Čola- vio je Antologiju austrijske lirike; da je to
susjednom, ispražnjenom prostorijom. ković. Enver, čovjek bosansko-mađarskog briljantan prijevod, dovoljno potvrđuje i
Na Stellinom klaviru bila je uspravljena, porijekla, pripadao je onom krugu ljudi jedno od najviših austrijskih odlikovanja
u kartonski okvir uramljena Enverova i ljudskih sudbina za koje se nikako ne koje mu je prije pet-šest godina dodije-
fotografija, s tamnim flourom u gor- bi moglo kazati da nisu imali što ostavi- ljeno – austrijski Križ časti za znanost i
njem desnom kutu. Nekoć ju je snimio ti iza sebe. umjetnost I. reda. U NZMH još čeka ka-
Enes Čengić. Nisam se dugo zadržao; Četiri grada, kao četiri strane svijeta, pitalna Zlatna knjiga mađarske poezije od
izmijenio sam po nekoliko rečenica sa ozračila su Envera Čolakovića, svaki mu dao početaka do danas.
Živkom Strižićem, poznatim antikva- najbolje što je imao u svojoj duši, svakome je Među prijevodima se ističu Lessin-
rom Matičine knjižare u Ilici, kod ko- Enver pridodao nešto svojega: Budimpešti gova Hamburška dramaturgija, Schillerovi
jeg sam, vojnikom još, kupio one prve (u kojoj je rođen 27. V. 1913.), Beogradu, Razbojnici te tri libreta: Wagneri Majsto-
knjige potonulih bošnjačkih pisaca – Sarajevu, te Zagrebu, u kojem je proživio ri pjevači, Camus-Kelemanovo Opsadno
Osmana Aziza, Mulabdića, Bjelevca... pola svojega života i umro prije dva dana. stanje i Kodalyjev Oratorij Psalmus Hun-
Kad mi se obratila, prepoznah i gospo- Prve stidljive stihove Enver je zapisao garicu. I sam je pisao libreta – sjetimo se
đu Mariju Barbarić Fanuko, zanimljiva na materinskom, mađarskom jeziku, a ne- opere – Aretej prema istoimenoj Krležinoj
i rijetka glasa u savremenom pjesništvu, što kasnije i na njemačkom, a od godine drami na glazbu Tome Proševa. Uz Proše-
autoricu lirskih proza Jedna ptica pjeva 1934. i na hrvatskom. Dugačak je spisak va, nadahnut Čolakovićevim stihovima,
u pustinji. Produžavala je, u hrvatskom njegovih objavljenih, a još duži njegovih skladao je i Rudolf Matz.
pjesništvu neugašeno, mada u “držav- neobjavljenih djela. I nema književne vrste Ne znajući potpune vrijednosti Čola-
nom izdavaštvu” izbjegavano, katoličko u kojoj se nije želio oprobati, u koju nije kovićevih rukopisa, pouzdano se oslanja-
nadahnuće svojih tekstova. uklesao bar nešto što treba ostati i traja- mo na kritičku recepciju njegova origi-
Zamolio sam gospođu Stellu da mi ti: pjesme, novele, esej, dramu, roman. nalnoga stvaralaštva, posebice čuvenom
da jednu Enverovu fotografiju. Izvadila Pisao je članke, polemizirao; prevodio s romanu po kojemu je stekao glas velikog
mi je iz ladice identičnu onoj na njezinu engleskog, njemačkog, a ponajviše – ma- umjetnika – Legendi o Ali-paši. ‘S užit-
klaviru. Zahvalila mi se na riječima iz- đarskog, cijelu biblioteku prijevoda, cje- kom se čita ovaj osebujni roman Envera
govorenim na Mirogoju. Zagrlio sam je. lovitu i zaokruženu knjigu nacionalnog Čolakovića’, pisao je D. Đurić, nastavlja-
Opraštao sam se od Envera pogledom po pjesništva! Tri je desetljeća marljivo ispu- jući: ‘Pred svojim očima kao da vidimo
staklenim vitrinama punim njegovih uve- njavao stranice skoro svih naših časopisa, kako žive oni stari dijelovi Sarajeva. Vi-
zanih, neobjavljenih rukopisa... skroman kakav je bio – više ‘tuđim’ nego dimo uske i bučne prolaze čaršije, pune
U prvom sljedećem Oku, br. 116, od 26. svojim originalnim tekstovima. Pokazivao života i rada. Na sve ovo gledali smo do
augusta 1976, objavljen je moj oproštaj- mi je desetine sređenih knjiga pjesama, sada samo s vanjske strane. Tako smo
ni tekst s prijateljem uz ulomak njegove više zbirki novela, dvatri romana kojih i shvatali ovaj život. Usto, bila je to još

92 26/12/2019 STAV