Page 91 - STAV broj 251-252

u sebi uske staze i prečice, tu se znaju
dogoditi iznenađenja. Ta iznenađenja u
kojima otkrivaš trenutno zaboravljenog
sebe znaju podariti jasne stare putokaze.
I jasne stare odgovore.

STAV: Na čemu trenutno radite? Možemo
li očekivati Vaše novo djelo?
HOROZOVIĆ: Ne znam. Godinama
razmišljam o oblikovanju jedne knjige
koja je zapravo djelimično već objav-
ljena. Međutim, arhitektura literature
nešto je doista posebno. Za njen konač-
ni oblik potrebno je nekoliko interven-
cija i jedan tekst koji nedostaje. Neću
kriti naziv: Okno i bič. Hoću li imati
snage, pokazat će vrijeme. I neka na
tom ostane.

STAV: Nedostaje li Vam u pisanju Vaš
fantastički diskurs po kojem ste, izme-
đu ostalog, bili poznati, a koji je, čini mi
se, sve manje u Vašim prozama? Gdje
se “izgubila” fantastika?
HOROZOVIĆ: Nije se izgubila. Možda
se samo skrila. Ili preobličila. Stvarnost
je pokazala koliko može biti fantastična.
Unamuno je nazvao jednu svoju knjigu
Tragično osjećanje života, što u potpunosti
odgovara njegovim filozofskim pogledi-
ma. Kad bih potražio svoj pogled na svi-
jet, ne bih bio toliko precizan, možda bih
ga nazvao sveopće osjećanje života – a dio
toga, to je sasvim jasno je fantastika. Kao
što je oduvijek bila.
STAV: Kako gledate na poziciju pisaca
danas? Šta je Irfanu Horozoviću “doni-
jelo” njegovo pisanje?
HOROZOVIĆ: Omogućilo je Irfanu
da i dalje bude Irfan. O trivijalnim
stvarima ne bih. One su i tako uvijek
na površini.

STAV: Rođeni ste u Banjoj Luci, a posljed-
njih dvadeset godina živite u Sarajevu.
Kako je živjeti i raditi izmješten iz svije-
ta iz kojeg ste ponikli? Koliko je Banje
Luke ostalo u Vama?
HOROZOVIĆ: Da, u Sarajevu sam od
1997. godine. Banja Luka mi je rodni
grad, grad djetinjstva. To je nešto što
postoji samo u meni. I odjekuje u još ne-
koliko bliskih ljudi kojih je sve manje.
Kasnije sam živio i u drugim gradovi-
ma. Nakon svega što se dogodilo, Sara-
jevo se ukazalo kao istinski izbor. Šta je
od Banje Luke ostalo u meni? Pada mi
napamet jedan infantilni detalj koji je
možda znak. Kad su nekad padali veliki
snjegovi (a mi smo bili mali), kopali smo
tunele i pravili gradove s kulama i zidi-
nama. Neki su zaista bili čudo invenci-
je. Jednog sam zaista potpuno zapamtio
i vidim ga dok ovo pišem. n

STAV 26/12/2019 91