Page 89 - STAV broj 251-252

oduvijek krasili i valja nam se boriti da Ako je “danas” lijepo, kroz dogledno vrijeme to će biti još
eliminiramo brojne natruhe i negativno-
sti koje su se među nas uvukle. ljepše i ugodnije “jučer”. No, ono što sam u međuvremenu
Oni koji imaju iskustva s javnim obra- naučio jeste činjenica da i ono “danas”, koje je teško i
ćanjima dobro znaju čitati povratne re-
akcije slušalaca. Bio sam siguran da te na momente neizdrživo, već sutra može biti simpatična
prilike nisam kazao ništa epohalno, ali
sam osjetio da su mi riječi naišle na neki uspomena koja može značiti dodatni vjetar u leđa
neobičan prijem. U to su me uvjerili i ko-
mentari po izlasku iz džamije i, zapravo, “Kad se samo sjetim sebe sa svojih vidjeli kosti ili poratne ostatke raznih
o tome često razmišljam. devet godina. Bilo je to teško vrijeme vrsta mina i oružanih naprava. Tačno
Ako je “danas” lijepo, kroz dogled- koje se ni po čemu ne može porediti s onuda kud danas ide magistralni put,
no vrijeme to će biti još ljepše i ugodni- ovim danas. Eto, recimo, ta 1951. go- tada je bila šuma kroz koju bismo se
je “jučer”. dina bila je preteška. Čemerna godina probili i, kad bismo se primakli Lugu,
No, ono što sam u međuvremenu na- za tadašnju Jugoslaviju. Bila je to ne- dozivali bismo: “Babooooo!”, a on bi se
učio jeste činjenica da i ono “danas”, koje vjerovatno teška godina na globalnom odazvao negdje s kraja sela. Ako bismo
je teško i na momente neizdrživo, već su- planu, puna teških političkih momenata uspjeli kući donijeti koji frtalj ječma ili
tra može biti simpatična uspomena koja i previranja u svijetu. U Jugoslaviji su pšenice, to bi značilo da će biti hljeba.
može značiti dodatni vjetar u leđa. vladali glad i nestašica. Ljudi su hodali Ako bismo, usput, kroz šumu našli šta
I to sam naučio slučajno. gotovo bosi. Nisu imali šta ni obući ni za obuti na noge, ugođaj bi bio potpun.
Naime, sjedili smo u džamiji i, čekajući pojesti. Država je morala donijeti odre- Tad sam mislio da to nikad neće pre-
vrijeme ezana, razgovarali. U neka doba đene mjere koje je trebalo provesti kako stati, ali je prestalo. Mislio sam i to da
u džamiju je ušao dječak Mehmed. Riječ bi se koliko-toliko lakše živjelo. Tako život ne može donijeti ništa gore i teže
je o djetetu punom energije koja mu “ne je, recimo, sve obradivo zemljište koje od tog vremena, ali je donio. Međutim,
da živa mira”. Svima nam je simpatično su ljudi posjedovali moralo biti zasa- naučio sam da sve, bilo lijepo ili ruž-
gledati ga kako nestašno skakuće po dža- đeno i zasijano, a sve su to rigorozno no, lahko ili teško, jednog dana prođe
miji, premeće tespihe i prelazi s mjesta na nadzirali i pratili službenici zaduženi i bude jučer.”
mjesto. Upratio sam da mu je tih dana bio za taj sektor. Moj rahmetli babo bio je Prekinuo nas je ezan. Dok je mujezin
rođendan, pa ga priupitah je li deveti ili taj. Odlazio bi po selima i vršio kontro- učio, razmišljao sam. Bilo mi je pomalo
deseti. Deveti, veli on. lu. Sjećam se da bi otišao do Luga (selo žao što ove riječi nisam mogao prepričati
Do mene je sjedio njegov imenjak nadomak Prozora), a ja i moj brat bismo koju sedmicu ranije na onom šehidskom
koji je skoro sedam decenija stariji. Pro- u neka doba krenuli da ga tražimo. Išli mevludu. Ako već nisam imao priliku ka-
matrao je svog malog imenjaka, a onda bismo šumom i gotovo da nismo mogli zati, onda ću barem zapisati, onako radi
mi polustidljivo poče kazivati. zaviriti ni u jedan grm a da ne bismo nauka i ibreta. n

STAV 26/12/2019 89