Page 46 - STAV broj 274

DRUŠTVO

prema ostalima. Još samo malo i bit će van domašaja neprijateljske
vatre. U momentu nepažnje ispusti puškomitraljez i instinktivno
zastade. Ne obazirući se na opasnost, brzo se sagnu i zahvati
oružje za lijevu nožicu.
U tom ga trenutku preko grudi presiječe rafal.
Srušio se na leđa, ne shvatajući odmah šta se desilo. Već u
padu, kao i sad na zemlji, pogledom je tražio nešto prepoznatlji-
vo, ali jedino što je još mogao vidjeti bilo je sivoplavo nebo. Disao
je sve teže i shvatio da je pogođen u pluća. Ne podižući glavu i
teško dišući, opipa prsa desnom rukom, a zatim je podiže ispred
glave. Između prsta klizila je jarko crvena, svježa krv.
“Ehrmm...”, uzdahnuo je glasno, više od spoznaje da je teš-
ko ranjen, nego od bola koji je na momente osjećao. Disao je sve
teže, a u uši mu se uvlačio šum koji se polagano pojačavao, za-
glušujući zvuke rafala oko njega.
“Znači, to je to...”, razmišljao je sve sporije. Šum u ušima ko-
načno se pretvori u potpuno odsustvo zvuka, a plavkasto nebo
iznad njega postade mutno bijelo.
Osjeti čvrste ruke s obje strane tijela kako ga vuku i iznose
Amir s mjesta na kojem je pao. Hasan Didin vratio se po njega s gru-
Almir Fazlić Bleki Ključanin pom branitelja.
Ubrzo je naišao i tenk. Počelo je “čišćenje” terena, ali se cijela
grupa preko Starenice već bila izvukla na sigurno.
Kad su ga spustili, pogledao je u draga, poznata lica i izustio:
“Idite vi, ostavite me tu i spašavajte se.”
Polako je gubio osjećaj za tijelo i za trenutak u kojem se nala-
zi i ne shvatajući više gdje je, kao da ulazi u umirujući polusan.
Neka ga sila tad podiže uvis i već je lebdio stotinjak meta-
ra iznad tla, gledajući potpuno bezosjećajno borbu koja se ispod
njega nastavljala. Odlučno podiže pogled, a odmah zatim kre-
nu prema onim brdima, koja je s čežnjom gledao na horizontu.
“Kući!!!”
Nije više bilo rata i pušaka, smrada baruta i mirisa svježe krvi.
Sve je zamijenila tišina i ljepota krajolika njegove Bosne i šumo-
vite Kozare, koju je sad mirno posmatrao.
U daljini ugleda Kozarački kamen i uputi se onamo odmah,
da bi već za jedan treptaj oka pred njim pukla širina Prijedorskog
polja, ribnjak u Trnopolju, Majdanske planine u daljini, Prijedor
i zelena Sana s desne strane. Onda se okrenuo lijevo i dugo po-
smatrao svoj Kozarac. Nasmiješio se kao da vidi najboljeg jarana,
majku na vratima, dijete kako mu trči u zagrljaj.
Besim Sreća! Opet onaj stari, poznati, potpuni osjećaj sreće: “Evo
Ključanin Esad Alić i mene.”
Prešao je pogledom sve kozaračke munare i na kraju zastao
na staroj ponosnoj Mutničkoj džamiji. U nju je nekad davno, za
onog mirnog bezbrižnog vakta, sa strahom i poštovanjem u gru-
dima, prvi put ušao, čvrsto se držeći za ruku “hodže Makedonca”.
Gledao je nabujalu Starenicu ispred džamije i mjesto na ko-
jem je nekad u Mutniku bila pomosnica, koju je nepredvidljiva
kozaračka voda davno odnijela. Ta nabujala rijeka, koja je kra-
jem sedamdesetih uzela i dvoje male djece, izgledala je nepri-
rodno tako narasla i bijesna, jer je vrijeme bilo toplo, a na nebu
više ni oblačka.
Čaršija se kupala u suncu, a on je polako preleti tražeći poznata
lica. Kod vatrogasnog skrenu desno i pređe nad Kalatu. Odmah
prije uskog mosta ugleda Kroku kako puši pred kućom i mahnu
mu rukom, pokazujući red bijelih lijepih zubi: “Selam, jarane!”
Djeca su trčala niz Kalatu prateći crvenu loptu, koju je u mo-
mentu nepažnje zahvatila bujica, svjesni da je više nikad neće
izvući na suho. Ipak, trčali su i dalje, nadajući se do posljednjeg
momenta; dok su god imali snage i daha, dok god su je gledali,
trčali su, nadali se čudu, koje se, kao često u životu, nije desilo.
Kod Paškanove brane lopta se posljednji put na moment zausta-
Fikret vi u vrtoglavoj stihiji, a zatim još većom brzinom sjuri na jug.
Hodžić Esad Sadiković Odmah iza mosta zakači se za slomljeno drvo, premotano preko

46 4/6/2020 STAV