Page 48 - STAV broj 274

DRUŠTVO

KAD DUNJALUK ZAMIRI…
Pjesma je zvonila i grmila mu u ušima razliježući se svuda
okolo kao glas efendije u praznoj Mutničkoj džamiji dok poziva
na podne-namaz. Kozarački behar i toplotu majskog dana odjed-
nom zamijeniše bijeli debeli snijeg i hladnoća.
Stajao je u Omladinskoj ulici pod uličnim svjetlima gledajući
kroz guste pahulje prema čaršiji. Ulica se kupala u svjetlu, a kroz
gusti snijeg čula se još samo tišina. Uvijek je volio gledati u tu
igru svjetla i prirode i udisati hladan zrak. “Lijepo je”, pomisli,
“kako je ovo lijepo...”
Približavao mu se čovjek trčeći zadihan i vukući drvene sanke na
kojima je ležao dječačić, čvrsto se držeći za obje strane. Pratio ih je
pogledom dok su se primicali i prolazili pored njega i nasmiješio se
gledajući u male crvene obraze u momentu kad ga je mali pogledao.
Nakon dvadesetak metara, baš ispod ulične svjetiljke, čovjek
naglo stade, okrenu se i zavrti sanke oko svoje ose prema prtini
pored puta, pazeći da se dijete pri padu ne ozlijedi na tvrdom,
zaleđenom snijegu na cesti. Mali se, vrišteći od zadovoljstva i uz
glasan smijeh, otkotrlja u snijeg vješto puštajući sanke u najpo-
godnijem momentu, prevrćući se po mekoj prtini nekoliko puta.
Muhamed Fazlić Mustafa Kulenović Zatim se, sav bijel, polako iskobelja i krenu nazad. Nježno lice
rumenilo se od studeni, a plave oči caklile od sreće. Male crve-
ne ruke tresle su se od hladnoće, ali nije posustajao. Ispod kape s
“ušima” omotanim oko glave i zavezanim pod mekom bradom,
čovjeka su s nestrpljenjem gledala dva živa plava oka.
Dječak brzo zaleže na sanke i viknu: “Hajde, babo, još jednom!”
“Ali, još samo jednom, hladno je”, odgovori čovjek te, krenuv-
ši brzim korakom, doviknu: “Vežite se, polijećemo!”
Opet ču muziku i pjesmu, osjeti opojni miris bosanske kahve i
omamljujuću toplinu doma. Ponovo je bio u kući, pogledao u oca i
majku i zaustio: “Idem ja sad.” Nije mu bilo jasno zašto i kuda, ali
osjećao je kako ide i da je vrijeme da im se javi. Njih dvoje se u istom
trenu okrenuše prema njemu, a odmah se zatim tužno pogledaše.
On polako zatvori vrata za sobom i zastade na ulazu, leđima
naslonjen na vrata. Čim napravi prvi korak, probudi se iz tog po-
lusna. Opet je cijelim tijelom drhtao, dok mu se svijest vraćala
na mjesto na kojem je ležao. Osjeti vlažnu zemlju i toplu krv s
lijeve strane tijela.
Tad ga opet nešto odnese i vrati u čaršiju. Ponovo je gledao
s visine i dugo posmatrao bijele kozaračke krovove i sivi dim iz
dimnjaka.
Zatim ispod sebe ču sitni, ali prodorni dječiji glasić: “Nemoj
Nedžad Poljak Osman Hasanagić ići, babo! Nemoj babo!”
Čovjek se u hodu okrenu, zatim stade, pa reče: “Moram, Ali-
ja, hladno je već, zar tebi nije hladno?”
“Meni nije, babo, odoh se ja još malo grudati s komšijom, evo,
navući ću rukavice.”
“Dobro, sine, ja idem.”

DAVNO SMO SE RASTALI
Kroz šum, pjesma i muzika još jednom zagrmiše u ušima...
Prenu ga žestoka bol u grudima i on se okrenu gledajući i pre-
poznajući poznata lica nagnuta nad njim.
Posljednji put je pogledao u visinu i shvatio da je tu, opet tu...
sve ove slike, svi ti ljudi… Kraj je!
Još je jednom ugledao lik majke i oca, brata, jednu ženu i jedno
malo dijete. I nasmiješio se već skoro nesvjestan onog što se dešava.
Krvavom rukom i posljednjim naporom krenuo je polako niz
tijelo, pipajući još jednom svesku i olovku u mokroj torbici. Već
mu se zamračilo pred lijepim plavim očima kad ih je dotakao i
stisnuo, tek tren prije nego što pusti posljednji dah, a njegovo
veliko srce stade.
U taj posljednji dah, prije dugog mraka, jedan lik, jedno malo
bijelo lice, vrtjelo se nasmijano pred praznim, sada već beživot-
Saud Bešić Teufik Mujagic Brdo nim zjenicama.

48 4/6/2020 STAV