Page 49 - STAV broj 274

(Priča Odlazak kozaračkog ljiljana bazirana je na istinitim doga-
đajima. Svaka sličnost sa stvarnim imenima i likovima je namjerna.
Napisana je u avionu iznad Bosne decembra 2005. godine u spo-
men na velikog kozaračkog sina i gaziju Elvira Elezovića. Dado,
kako su ga svi zvali, s tek napunjene 22 godine, poginuo je časno 4.
juna 1992, deset dana nakon napada na Kozarac, braneći grupu od
preko dvadeset Kozarčana koji su se odlučili suprotstaviti agresiji
JNA na Kozarac i Bosnu i Hercegovinu. Kuća u kojoj je ostavljen
ranjen, zapaljena je, a njeni vlasnici su obješeni. Po nekim priča-
ma, Dado se izvukao iz zapaljene kuće pokraj koje je izdahnuo. Ne
zna se gdje je ukopan. Njegovo tijelo do danas nije pronađeno...
Iza njega ostali su roditelji, mlađi brat, supruga i dvomjesečni sin.
U priči se spominju nekoliko stanovnika Omladinske uli-
ce i drugi Kozarčani, od kojih su mnogi pobijeni 1992. godine.
Muamer Kulenović Amić ubijen je kod Bosanske Dubice za-
jedno s četvero Kozarčana 27. juna 1992. godine. Za ubistva su
optuženi još 2013. godine: Dragan Petković, Rade Pralica, Pan-
telija Ćurguz i Željko Slijepčević.
Mustafa Kulenović ubijen je u logoru “Omarska” jula 1992.
godine, zajedno s Hamdijom Balićem i policajcima Muhamedom
Fazlićem, Sejadom Kevljaninom, Esadom Alićem i Hamdijom Zlate Krkić Zilha Zulić Raza
Arifagićem. Izveo ih je kolega policajac Mlađo Radić Krkan.
Nedžad Poljak poginuo je s 18 godina oktobra 1992. godine
kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine na Vlašiću.
Almir Fazlić Bleki, Jusuf Balić, Osman Hasanagić, Harun
Hrnić, Jasim i Mirsad Fazlić ubijeni su zajedno s više od 150 lo-
goraša 21. augusta na Korićanskim stijenama na Vlašiću. Za ova
ubistva osuđeni su Darko Mrđa i pripadnici interventnog voda
MUP-a RS-a iz Prijedora.
Idriz Jakupović Itko ubijen je u grupi sa 123 logoraša “Omar-
ske” i “Keraterma” nad jamom Hrastova glavica u noći 5. na 6.
august 1992. godine. Otac Bajram umro je od tuge za njim nakon
rata. Tu noć ubijen je i doktor Esad Sadiković. Jama Hrastova
glavica je uska, ubijani se u grupama, po trojica. Ubica se umorio
stojeći pa je tražio stolicu i nastavio pucati sjedeći.
Teufik Mujagić Brdo pušten je iz logora “Omarska” za logor
“Trnopolje” 4. juna 1992. godine jer se pola godine ranije odazvao
mobilizaciji JNA. Ubijen je 9. jula 1992. na njivi dok je skupljao
hranu, imao je dozvolu za izlazak iz logora tog dana. Isti dan ubi-
jeno je na desetine stanovnika sela u i oko Trnopolja, među njima Harun Hrnić
i sportista Fikret Hodžić.
Zlate Krkić i Zilha Zulić Raza ostale su u kući. Razine kosti
pronađene su iza njene kuće 2001. godine. Zlate Krkić najstarija
je “nestala” osoba općine Prijedor.
Amir Ključanin, logoraš i borac Armije Republike Bosne i
Hercegovine, povratnik u Kozarac, umro je decembra 2004. go-
dine od posljedica ranjavanja. Nedugo za njim umro je i njegov
otac Besim, također logoraš, povratnik i borac Armije Republike
Bosne i Hercegovine.
Saud Bešić, logoraš iz “Omarske” (on mi je u logoru, dok je
nesebično dijelio keks, rekao da je Dado poginuo 4. juna), teško
je mučen 1992. godine. Umro je prije nekoliko godina od raka.
Damir Blažević Kroka (nije živio u Omladinskoj, ali je često
baš tu dežurao pred sam napad na Kozarac, kao i Dado, poginuo
je s puškom u ruci u Kozarcu. Ukopan je nakon rata u šehidskom
mezarju Kamičani.)
Hasan Mujičić Didin, jedan od najhrabrijih branilaca Kozar-
ca, bio je najzaslužniji što se grupa vratila i Dadu ranjenog izvu-
kla na sigurno. Nestao je u šumama Kozare.
Nek’ vam je rahmet, drage moje komšije.
Ne bi sjala ovako jako ova naša lijepa avlija...) n
Neke od korištenih fotografije objavljene su u knjizi Ni krivi ni dužni – Knjiga
nestalih općine Prijedor u izdanju Udruženja Prijedorčanki “Izvor”, a ostale su
iz arhive Satka Mujagića i Ervina Blaževića. Mutnička džamija

STAV 4/6/2020 49