Page 47 - STAV broj 274

Ispraznio je prvi okvir već za nekoliko
sekundi i odmah, izvježbanim pokretom,
ubacio novi nastavljajući paljbu. Lijevi
obraz tresao mu se od siline udara,
a desni se čvrsto priljubio uz drveni
kundak. Nije više ništa mislio. Jedino što

je znao jeste da ova grupa neće proći dok
je on tu i dok je u stanju da puca

vode, a onda polako opet nađe put niz stihiju. Djeca su dugo tuž-
no stajala na mostu ispod brane i zadihana gledala u daljinu, sve
dok više ničeg nije bilo osim mutne, bijesne, podivljale vode.
“Bit će još lopti, dignite glavu”, pomisli i uputi se kroz Hamdija Arifagić Idriz Jakupovć
Omladinsku prema čaršiji.
Na ulici je zastao i onda nastavio hodom. Bez glasa, samo je
pogledom pozdravljao komšije – Jusu i Brda, Refku i Bajrama.
Pred “Koktelom” sjedili su Amir i Itko, nekako zamišljeni, nisu
ga ni primijetili, iako su gledali prema njemu. Ili mu se to samo
učinilo. Bilo mu je čudno da nekako svi šute, a tako bi se obra-
dovao kad bi se bar jedan od njih nasmijao i progovorio.
Tad ga ugleda Amić, koji je stajao s rođakom Mustafom, malim
Poljakom i Blekijem pored fontane. S osmijehom na licu i pono-
sno ga gledajući, Amić ga upita svojim karakterističnim glasom
(taj glas bi ga uvijek podsjetio na Vladu Kalembera iz “Srebrnih
krila”): “Pa gdje si ti, komšo?”
“Evo me”, odgovori mu tiho, sretan što ga neko vidi. Stade
na tren i pogleda u ta mirna, dobra lica.
Tad se okrenu nazad i pođe kući. Priđe polako ulazu i otvori
vrata tražeći pogled roditelja u polumraku sobe. Otac je sjedio na
kauču, zamišljen gledajući TV, a majka upravo ulazila u sobu iz
kuhinje, noseći džezvu kahve koju polako spusti na sto. Prijat-
ni miris kuhane bosanske kahve odmah mu se uvuče u nosnice.
Pogledom je tražio mlađeg brata i, baš kad je pomislio da ga tu
nema, on se pojavi iz ćoška u kojem je mirno sjedio, dotrča do Jasim
TV-a, te poče prebacivati kanale. Hamdija Balić Fazlić
On pogleda sliku, privučen prelijepom muzikom. Dotadašnji
mir i tišinu u ušima zamijeni magični glas Zehre Deović.
KAD PROCVATU BEHARI
Prenu se opet shvatajući da leži na mokroj travi.
Disao je sve teže. I dalje nije dobro vidio. Predivna muzika
koja je još zvonila u ušima opet ga odnese u Kozarac. Razgledao
je, sad s visine, bijeli behar po kozaračkim ulicama i baštama. Sun-
čano je i toplo. Osjećao je početak maja, svjetlo i toplina su mu
godili jer mu je u stvarnosti postajalo sve hladnije. S visine ugleda
dva dječaka na putu ispred kuće i prisjeti se davne 1975. godine.
“Je l’ to tvoja kuća?”
“Jeste.”
“E, ono je sad moja.”
“Pa, dobro. Hoćeš se igrati?”
“Čekaj dok kažem mami. Saću ja...”
Pogledaše se za kraj, još jednom tražeći potvrdu u očima da
je ovaj drugi “u redu”, ne shvatajući tad svojim mladim naivnim
bićem i dječijim umom da ih je od tog dana život prvi put pri-
makao i zauvijek spojio.
To jaranstvo trajat će sve dok traju i postoje oni, pa i onda kad
jednog pokrije teška bosanska zemlja. Jusuf Balić Mirsad Fazlić

STAV 4/6/2020 47