Page 65 - STAV broj 355

Most na Krivaji, Preuzeto s Facebook
preuzeto s “Googlea” stranice “Mižunovići”
krećemo na put dug nešto više od dvade- “A, IMATE LI PROPUSNICE?” Vrtjeli smo glavom u znak negiranja.
set kilometara u jednom smjeru. Kalesija S desne strane mosta prilazi mi dobro “Dobro, u tom slučaju morat ću vas za-
– Crni potok – Čuništa – Rijeka – Vijaka. poznato lice. Rođak Hidajet. Policajac. moliti da se vratite”, reče policajac. “Ali
Vijaka je konačno odredište. Ondje, u Posljednji put vidjeli smo se na Džavi- trebamo kupiti nešto hrane...”, pokušah
tom selu, s lijeve strane Krivaje, pokušat doj (Hidajetov brat, op. a.) dženazi. Od objasniti. “Žao mi je, ne mogu vas pusti-
ćemo kupiti osnovne životne namirnice tada su prošla tri mjeseca. Ozbiljnog je ti. Tako je naređenje. Samo s propusni-
– ulje, šećer, brašno... Bilo bi nam bliže lica. Ne smiješi se. Umjesto pozdrava, com”, reče policajac i prepriječi nam put
krenuti uz Krivaju prema Olovu, zatim s nekom dozom oštrine, gotovo ljutito, u znak ozbiljnosti da moramo ispošto-
skrenuti na Križeviće, preko sela Oćevije kao kad roditelj prekorava dijete, upita vati naredbu.
prema Varešu, ali je prilaz s te strane blo- me: “A, gdje si ti to krenuo?” Ne gleda u Okrenuli smo bicikle. Pošli smo na-
kiran. Na putu susrećemo grupice vojnika Envera. “Poš’o sam na korzo. Ima finih trag. U Crnom Potoku uhvatila nas je kiša.
i civila. Nikada se nije više pješačilo. Svud cura”, odgovorih jednako drsko. Sjećam Bio sam gladan i promrzao kada sam do-
uz rijeke puna kupališta. Ljeto je. Nema se, kući su zezali Hidajeta, u toj nekoj ti- šao kući. Još je više boljelo razočarenje.
struje. Sve je blokirano. Živimo u nekoj nejdžerskoj fazi, dvije-tri godine pred rat. Četrdesetak kilometara nizašta! Koliko
vrsti geta. Možeš se kretati od tačke A do Izrastao je u ljepuškastog mladića, a bio će trajati ova blokada?
tačke B. Borba je za svaki kilovat struje, je izrazito stidan. Vrijedan i marljiv uče- Mama mi je servirala pun tanjir graha.
za svaki gram hrane, svaki litar nafte, za nik. “Izgonili” bi ga iz kuće od knjige tim Bili su rastvorena vrata. Poslije kiše, spa-
svaki metak, svaki komad granate... riječima: “Idi na korzo, ima finih cura.” rina... Ljetne vrućine, a morala se upaliti
Šutimo. Svako je sa svojim mislima. Njegova ozbiljno lice poprimalo je dru- i peć na drva jer struje i dalje nije bilo.
Nadamo se da ćemo osigurati nešto život- ge forme, gotovo da se nasmijao. Sad me Jednom riječju, da poludiš od toplote, a
nih namirnica. Koliko god bude košta- upita sasvim drugačijim tonom: “Dobro, kuhati se mora... Samo je pitanje dokle i s
lo. Trajat će neko vrijeme. Odmaramo na role, a gdje ste krenuli?” “Krenuli smo čime. Gledao sam u plastičnu flašu ulju...
izlazu iz Čuništa. Platica. Vodi na izleti- u Vijaku. Čuli smo da se ondje još može Ostalo je nešto više od frtalja...
šte. Tu ćemo sjesti. Mati mi je spremila kupiti namirnica. Preko Oćevije sve je “U subotu će dječaci ići u Mižnoviće.
sendvič sa suhim mesom. Istrgovali smo blokirano”, odgovorih mu. Kažu da se ondje može kupiti namirnica”,
kahvu za meso. Iz prodavnice, trgovač- Odmahivao je glavom. “Hajd’, ali opre- reče mi mati dok smo palili svijeću... Miž-
kog preduzeća “Snaga Vareš”, kojem smo zno. Vratite se čim prije. Nemoj slučajno da novići su većinsko bošnjačko selo u općini
iznajmljivali poslovni prostor u porodič- vas mrak uhvati”, savjetovao me Hidajet. Vareš koje se “naslanja” na hrvatska sela.
noj kući u Olovu od sredine devedesete Prešli smo most pješke vukući bici- Nekih su dva sata hoda od Kalesije. Mora
do početka rata, dakle nepune dvije go- kla. Dočekali su nas policajci i dvije hr- se preko planinskih prijevoja. Neću moći
dine, ostalo je nešto robe. Kako su dolazi vatske zastave, obješene na žicu, zategnu- biciklom. Trebat ću poraniti. Možda ovaj
rođaci iz Petrovića i drugih okupiranih tu između dva drveta, s jedne, odnosno put uspijem. Negdje će popustiti, negdje
sela, većina toga se razdijelila već u prvim druge strane ceste. Imao sam osjećaj da ćemo odblokirati. Ne može ovo vječno
danima rata. Vrijedno spomena, ostalo je se nalazim na graničnom prelazu, a ne trajati. Stoke nismo imali. Ni mesa, ni
nešto brašna (što život znači u ovim tre- na administrativnoj granici dviju opći- mliječnih proizvoda, dakle. Nešto smo
nucima) i nekih stotinjak kilograma siro- na. “Dobar dan. Kuda ste pošli?”, upita posijali krompira na Karaginu Polju u
ve kahve. Sada je kahva suho zlato. Kilo- nas policajac s dozom revnosti koju ima- kasno proljeće. A taj je dio Olova preblizu
gram doseže vrijednost i do 120 maraka. ju šalterski službenici koji moraju mnogo linija. Pitanje je kako će roditi i hoćemo
Tako nam je rekao Taib, naš stanodavac. puta ponavljati istu radnju i uvijek biti li ga biti u prilici pokupiti kad prispije.
Po toj cijeni prodaje se u Tuzli. Onamo nasmijani i u dobrom raspoloženju s kli- Ostalo je nešto deviza, nešto zlatnog
je išao skoro odvozeći teže ranjenike koji jentelom. “Krenuli smo kupiti nešto na- nakita i kahve. Koliko će trajati blokada,
nisu mogli biti zbrinuti u ratnoj bolnici mirnica”, sada je govorio Enver. “A imate kako ćemo dočekati zimu? Osjećao sam
u Paskoj Luci. li propusnice?”, upita policajac. “Kakve težinu, pritisak, nešto me stiskalo u pr-
Trebalo nam je nešto više od dva sata propusnice?”, s čuđenjem upitasmo. “Pro- sima, znao sam da moram i dalje pokuša-
do mosta na Rijeci. S obje strane policij- pusnice Hrvatske Republike Herceg-Bo- vati, dati sve od sebe, sve dok ne uspijem.
ski check punkt. sne”, odgovori policajac. Hrana se mora osigurati! n

STAV 24/12/2021 65