Page 71 - STAV broj 355

i Farkašići, i Babonožići, i Grabusi, i Zla-
tinčići, i Dubovci, i Kralići...
Pred tom silom Ajtići se povukoše
podvijena repa. Ali niko ne povjerova da
će sasvim mirovati. Zato Gašpar pokloni
svome imenjaku i zetu Gašparu Kobasiću
od Brekovice, mužu svoje kćerke Barba-
re, “dvadeset i pet kmetskih selišta u Po-
nikvah, u kotaru grada Hresna”, i tako
sasvim u svojoj vlasti učvrsti grad i ima-
nje koje je nekada pripadalo templarima.
Ali, već je bila godina 1556. i osmanska
je vojska uveliko harala lijevom obalom
Une, a prvi gradovi već bijahu u njihovim
rukama. Ajtićima njihova imanja, kao i
mnogim drugim plemenitašima u to doba,
bijahu već samo teret i mučiše muku kako
da ih uzdrže i nađu nekog ko će ih spasi-
ti od osmanske najezde. S druge strane,
njihovi zakleti protivnici Peranski, braća
Ivan i Stjepan, Gašparovi sinovi, braniše zovu Gradina. Ali i ondje, kao i nad cijelim pedeset godina njome napuni punu pe-
grad od janjičara istom onom upornošću hresanskim područjem, visi tek legenda ćinsku dvoranu i tada se krv mora izliti.
kojom ga je njihov otac pridobio. Kažu o tajanstvenim pećinama u kojima vječni Zato se, vele, u Krajini svakih pola sto-
da je čak i čuveni Ferhat-paša Sokolović počinak nađe obezglavljeni junak Mujo ljeća mora zametnuti neka veća kavga ili
opsjedao Hresno u istoj godini kada je za- Hrnjica. Ovdje, u Krajini, niko još nije rat, mora se pustiti krv. I tako će biti sve
uzeo Bužim, i Cazin, i Mutnik, i Šturlić, i uspio razmrsiti klupko u koje su se zau- dok se glava Hrnjičina ne sastavi s nje-
Vrnograč, i sve dokle pogled ljudski do- vijek spleli stvarnost i predanje. govim tijelom, a ako se to ne desi, pratit
seže, pod Petrovom gorom i na obje obale Ni historiji na kraju ne preostade ni- će to prokletstvo Krajišnike do vječnosti.
Gline, bilo je spepeljeno, ali ni takav voj- šta drugo nego da zamrsi svoje češlje u Njiše se ova legenda nad naseljem
skovođa na mogaše iz ruku Stjepanovih i gusto spletene pletenice krajiških legen- Hresno, dok razočarani tragaoci za iz-
Ivanovih oteti Hresno. di. Tako ni historičaru Salihu Sidkiju gubljenim gradom stoje tačno ponad
Branili su ga sve do 1584, kada ratno Muvekkitu, dok piše o pogibiji Mustafe mjesta gdje se rijeka Kladušnica ulijeva
vijeće donese odluku da ga više ni vile ne Turčalovića, koji bi mogao biti historij- u Glinu. Tu, na uzvišenju na desnoj oba-
mogu odbraniti i da se ima porušiti. Pa i ski pandan u legendu zarobljenog Muje li, dakle, na bosanskoj strani posljednji
tad ni Stjepan ni Ivan ne imadoše srca da Hrnjice, ništa drugo ne preostaje nego put viđen je templarski grad, ili ono što
razruše grad za kojeg se njihov otac za- da se uputi opasnim grebenom narodnih od njega bijaše ostalo. “Kad se od bivšeg
lagao cijelim svojim životom i koji ih je predanja. Piše on ovako: “Meho Katari- raštela Maljevca putuje cestom kordun-
podsjećao na vitezove templare. Iz dana ca, koji iz hrišćanstva pređe u islam, bio skom u Topusko, dodje se za pola sata,
u dan odgađaše rušenje i ko zna dokle bi je Mujin brat po mlijeku, a u potajici bi- prešav preko rieke Gline, na tačku, gdje
tako da ga Osmanlije ne zapališe jedne jaše on njegov najveći neprijatelj. Kada se izmedju ogranaka Petrove gore i obli-
julske večeri kada ognjene lopte iz kata- je uhvatio dobru zgodu, upita on Muju: žnjih brda u bosanskoj Hrvatskoj uz rie-
pulta zaparaše nebom kao usijane komete. ‘U čemu je tajna, Boga ti, Mustafa, da u ku Glinu otvara prostrana dolina i tu se
Otad tvrde hresanske zidine odupirahu ovoliko bojeva ti ne pogibe, a nikada nisi na bosanskoj strani, na kojoj ima mnogo
se jedino vremenu, u vječitoj bici koju još bio ni ranjen?’ Mujo mu odgovori: ‘Meni manje ravnice, vide pod šiljastim brdom,
niko, i ništa, ni živ stvor, ni nepokretna olovo ne može ništa. Jedino da me pogo- pokritim nizkom šumom, u polju ogromne
stvar, pa ni kamen, nije uspio preokrenu- di zrno izliveno od dva dirhema zlata.’ razvaline grada i mjesta Resna ili Hresna
ti u svoju korist. Taj prokleti Meho u jednom klancu koji (Hresne), kako tamošnji muhamedovci
vodi tvrđavi Podzvizd, u planini Risnu, izgovaraju. Podor nekadašnje župne cr-
LEGENDA O HRNJICI na samoj granici Bosne, u kadiliku Cazi- kve sv. Ivana, koju već Ivan arcidjakon
Od Hresna danas nije ostao ni kamen nu, napravi zasjedu, napuni pušku zlat- god. 1334. spominje, stoji na rečenom
na kamenu i niko ne zna gdje se djenuo nim mecima i ubi Muju.” obližnjem šiljastom brdu, a u zidinah
grad. Ovdje, ponad Ponikava, sela koje se Kako se na Krajini legende teško za- raspoznavaju se još dvoja vrata, glavna i
još u srednjevjekovnim poveljama spomi- ustavljaju i izviru jedna iz druge, tako i pobočna, svetište i oltar. Manje se može
nje kao prostor u vlasništvu grada hre- ovu narod nastavi pričom kako je Meho raspoznati osnova i lik grada i mjesta, jer
sanskog, na strmom uzvišenju koje zovu Katarica tada odsjekao glavu Muji Hr- je tu sve razvaljeno i silna gromača kame-
Hresno, obilježenom kao moguća lokacija njici i odnio je u Karlovac da je pokaže nja stoji. Opaža se ipak da je grad imao
ovog drevnog grada, možete lutati satima svojim nalogodavcima, a Mujino tijelo, više kula i da je bio opasan platnom. Sa
a da ne nađete ništa izuzev škrtih ostataka bojeći se osvete, skloni u jednu pećinu, lievom obalom Gline na hrvatskoj stra-
moguće građevine – možda nekadašnjeg ovdje u brdima “Risna”. Kazuje narod ni, na kojoj je ravnica zvana Resne bare,
franjevačkog samostana, ili crkve, ko zna da u toj pećini kojoj niko nema pristu- od jamačno sto jutara, ponajviše livada,
čega. Drugi kažu da je bio s druge strane, pa Mujo Hrnjica leži na kamenom stolu skopčano je bilo Hresno mostom, od ko-
ondje gdje se ispod okomitih hridi prote- koji mu istesaše vile i čeka da mu vrate jeg se vide još i sada u rieci Glini drve-
gla rijeka Glina, koja međi Bosnu s Hr- glavu iz Karlovca i da će ležati ondje sve ni stupovi”, tako, napuštajući Cazinsku
vatskom, tačno ondje gdje se jedno brdo dok se s očima svojim nanovo ne sastavi. I krajinu i Bosnu, zapisa smjerni Radoslav
odvojilo od ostatka hresanske hridi i koje živ je, jer mu krv ne prestaje teći i svakih Lopašić prije 130 godina. n

STAV 24/12/2021 71