Page 25 - STAV broj 175
P. 25
dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije Mirsad Omerović
bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzer- s porodicom
vu zvanu ‘čamac’. To je ona riba u konzer-
vi koja je sama po sebi loša. Takva jedna sam to možda lakše podnosio, ili je to od da su neki slobodu osjetili nakon nekoliko
konzerva ribe išla je na nas četvericu. Osim dragog Boga da insan lakše podnosi. U mjeseci. Ja nisam bio te sreće. Trebao sam
toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. jednom trenutku je i strah prestao, jedno- ići u Dansku, ali kada je potpisan Dejton-
Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspi- stavno čekaš. Daleko od toga da sam se ja ski mirovni sporazum, onda ta zemlja više
jevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz bio predao i halalio sa životom, samo više nije htjela primati logoraše. Tu je sve sta-
tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je ne misliš o tome, nego nešto čekaš, a ni lo. Agonija se nastavila. Kada sam nakon
bio obrok za 24 sata. Bilo je ljudi koji su sam ne znaš šta je to. Čekaš neku slobo- osam mjeseci i devet dana dočekao slobo-
padali u nesvijest od gladi”, govori Mir- du iz dana u dan, a ne znaš hoće li doći.” du, došao sam u Bosnu i Hercegovinu”,
sad i dodaje da su čuvari često zlostavljali kaže Mirsad, kojem je i sloboda bila gorka.
i premlaćivali logoraše. Nakon što su Mirsadov otac i amidža “Kada sam došao u Bosnu, isto kao da
odvedeni u drugi logor, on nije znao šta je me neko odnekle bacio i kao da prvi put
“Na početku sam spavao na mjestu gdje s njima, ni jesu li uopće živi. sve vidim oko sebe. Osjećaj je bio neopi-
je prije bila menza. Tu je bilo oko 150 osoba. siv. Onako mršav, teško na ogledalu da sam
Kad se poredamo da spavamo, izgledamo “Nisam imao informacije nekoliko mogao prepoznati sam sebe, a kamoli da
kao sardine. Kad se jedan okreće, svi za mjeseci. Tek kada je Crveni krst ušao u me drugi prepoznaju. Nije bilo lahko, jer
njim idu. Ispod nas su bile pločice. I sad, logor i evidentirao nas, uspostavljen je i nemaš ništa, moraš početi ispočetka. Ja
zamislite kako je bilo spavati u hladnom kontakt. Saznao sam da su živi. Ako može sam mislio da će mi rat stati ako ikad iza-
mjesecima?! Bilo je zlostavljanja. Taman biti sretnih trenutaka u logoru, to je bio đem iz logora, kad ono – rat poslije rata.
se poredamo da spavamo, onda oni upad- taj trenutak.” Meni rat još nikad nije prestao. Ne može
nu, izvode ljude, tuku. Strašno.” se čovjek nikad riješiti tih misli i sjećanja.
RAT POSLIJE RATA Prije dva-tri mjeseca sam obolio, bio u bol-
Crveni krst je u Šljivovicu ušao tek na- nici. Sve su to posljedice. Nažalost, najviše
kon nekoliko mjeseci od zarobljavanja, a Mirsadova majka, sestra i brat živjeli posljedice osjeti porodica.”
Mirsad kaže da su se tad uvjeti malo pro- su nakon pada Žepe izbjegličkim živo- Nakon rata se Mirsad oženio. U braku
mijenili nabolje. tom u Varešu. sa suprugom Adisom dobio je dvije kćerke,
Mirsadu i Adisu. Vratili su se u Srebrenicu.
“Međutim, zlostavljanje i premlaćiva- “Cijela naša porodica bila je rastavlje- “Ja sam se s porodicom prije jedana-
nje nije prestajalo sve dok nismo izašli iz na na najgori mogući način. S obzirom est godina vratio u Srebrenicu. Nekoliko
logora. Mogu sad reći da je dan u logoru na to da je javnost saznala za nas, nakon godina bili smo podstanari, a poslije smo
bio dug kao godina. Ja sam bio mlad pa pet-šest mjeseci pojedine evropske zemlje dobili stan. Ne bih mogao živjeti nigdje
izrazile su želju da prime logoraše. Tako drugo osim ovdje. Mene nešto uguši čim
Mirsad Omerović prođem Zvornik. Moja porodica je moja
“Kada sam došao u Bosnu, utjeha. Moje dvije kćerke, moje ljepotice
isto kao da me neko odnekle su mi sve. One su vrijedne, a ja nastojim
bacio i kao da prvi put sve da im ugodim, vozim ih na treninge, u mu-
vidim oko sebe. Osjećaj je bio zičku školu, idu u džamiju. Ali i one slu-
neopisiv. Onako mršav, teško šaju, odlične su učenice, pomažu u poslu
na ogledalu da sam mogao oko malina, branja gljiva, borovnica. Prije
prepoznati sam sebe, a kamoli sam dosta radio na građevini, sad sam se
da me drugi prepoznaju. Ja posvetio poljoprivredi. Lakše mi je tako,
sam mislio da će mi rat stati jer, budimo realni, teško da će ko mene
ako ikad izađem iz logora, kad uzeti u firmu, prvo što nisam zdrav, a dru-
ono – rat poslije rata. Meni go, prešao sam četrdesetu”, kaže Mirsad,
rat još nikad nije prestao. Ne koji o mjesecima i danima provedenim u
može se čovjek nikad riješiti logoru rijetko govori, pa tako ni njegove
tih misli i sjećanja” prve komšije ne znaju za sve kroz šta je
prošao. n
STAV 12/7/2018 25
