Page 46 - STAV broj 219

DRUŠTVO

Tužno sjećanje na najmlađu žrtvu masakra na Tuzlanskoj kapiji

MALENOG SANDRA

GELER VELIČINE ZRNA

RIŽE POGODIO JE U SRCE

Dvoipogodišnjak je izdahnuo u očevom naručju, a zbog brige
Piše: Alma ARNAUTOVIĆ
za djetetom, roditelji nisu osjetili da su i sami bili ranjeni

orodice mladića i djevojaka ubi- emociju. Neke stvari moramo zapamtiti. televiziji i to je bio prvi dan koji sam cijeli
jenih u masakru na Kapiji, koji Ne treba se svetiti, nego se truditi da na- proveo sa Sandrom. Već su jenjavala ratna
se desio 25. maja 1995. godine u stavimo dalje”, kazuje Kalesić. djelovanja i mi, novinari, manje smo bili
Pcentru Tuzle, kada je život izgu- Inače, 25. maj u bivšoj državi obilježavao na terenu. Očekivao se neki smiraj, mo-
bila 71 mlada osoba, 24 godine žive sa se i slavio kao Dan mladosti, dok je to da- gao se uzeti slobodan dan, što prethodne
sjećanjima i bolom, na koji su se, kažu, nas najtužniji dan u novijoj historiji Tuzle. dvije godine nisam mogao ni zamisliti jer
s vremenom navikli. Koliko god nasto- “Supruga i ja slavili smo godišnjicu smo radili i po 16 sati dnevno, obilazili
jali živjeti “normalno”, ta je bol dio njih braka taj dan. Radio sam na Okružnoj
i svako se na svoj način nosi s vlastitim
gubitkom i porodičnom tragedijom. Sandro Kalesić
Dvoipogodišnji Sandro Kalesić naj-
mlađa je žrtva najbolnije tuzlanske rane
iz vremena agresije, a njegov otac Dino
Kalesić navodi da je priča o tome kako
vrijeme liječi rane netačna. No, kada čo-
vjek odluči da živi, ističe Kalesić, mora
se truditi da barem izgleda “normalno”
i da nikog oko sebe ne opterećuje svojim
problemima, jer nema čovjeka na ovim
prostorima koji nije imao neku tragediju.
“Kiša, Sunce, dan i noć, vedro i oblač-
no. To je život, a čovjek je jaka mašina i
sve iznese na svojim leđima. Rane su iste.
Navikne se čovjek na bol. Pomijera se prag
tolerancije, ali roditelji, kada ostanu sami,
kada zažmire i osame se, znaju šta nose sa
sobom. Svaka majka i otac koji su izgubi-
li dijete znaju to. Svima koji su ostali bez
svojih najbližih, braće, sestara ili roditelja,
taj je osjećaj vrlo dobro poznat. Svakom
je njegov gubitak najteži, a s vremenom
se učimo živjeti s tom istinom. Trudim se
da drugog sina, koji ima sedam godina, ne
opterećujem previše. Naravno da on zna
i za Kapiju, i za svog brata, i šta se desi-
lo, ali mi u kući ne pričamo stalno samo
o tome, niti pričamo o ratu, granatama,
naciji, oružju ili uniformama. Sinu je sve
to objašnjeno i on je sa mnom stalno na
Aleji mladosti, on poljubi sliku svog bra-
ta na spomeniku, pomaže mi da sadimo
cvijeće i donosi vodu da zalijevamo. Re-
koh, ima sedam godina i, iako mu ništa
ne govorim, dijete vjerovatno osjeti moju

46 23/5/2019 STAV