Page 47 - STAV broj 219

ratišta. Tog smo dana bili zajedno i igrali
smo se cijeli dan.”
Pred večer Kalesić je sa suprugom i
sinom izašao u grad da obilježe godiš-
njicu braka i da isprate prijateljicu koja
je narednog jutra trebala otputovati u
Ameriku. Bilo je to, prisjeća se, malo veće
društvo. Fini, lijepi i mladi ljudi. Inače,
te je večeri centar grada bio pun veselih
i nasmijanih mladića i djevojaka, muzi-
ka se čula iz kafića, sve je djelovalo kao
da nije ratno stanje. Zapravo, smijehom i
muzikom prkosilo se zlu. Ali, u 20.55 sati
pala je granata ispaljena s položaja Vojske
Republike Srpske, s planine Ozren. Glav-
no okupljalište mladih bilo je prekriveno
krvlju i gelerima raskomadanim ljudskim
tijelima. Poginula je 71 osoba, a više od
200 ih je teže ili lakše ranjeno.
“Sjedili smo u jednom kafiću, a desetak
minuta prije granate prešli smo u drugi ka-
fić, ne znam ni dan-danas zašto. Sjeli smo
i poručili piće. Nismo ga ni dobili, a pala
je granata. Sandro je počeo plakati. Uzeo Dino Kalesić
sam ga u naručje i pobjegli smo u jedan
ulaz da se sklonimo. Osjetio sam nešto zbrinuli, nisam htio ostati u bolnici. Nije odmah na ulazu. Ulazak u stan i u nje-
mokro na prsima i kod mene i kod njega. mi više bilo važno ni da li će me izliječi- govu sobu, i noć u stanu u kojem njega
Vidio sam krv. Jedan jedini geler veličine ti, ni hoće li prestati krvarenje. Htio sam nema, bili su još jedni u nizu vrlo teš-
zrna riže pogodio ga je direktno u srce.” samo da idem kući, da se maknem iz te kih momenata.”
Noseći sina, Kalesić je s prijateljem buke i da budemo s našom sestrom, bra- Zbog ratnog zločina protiv civilnog
krenuo prema bolnici. Žurili su da što tom, supruga sa sestrom i roditeljima koji stanovništva, za masakr na Kapiji Sud
prije stignu i da ljekarima predaju ranje- su tada bili živi”, opisuje Kalesić trenutke Bosne i Hercegovine na dvadeset godina
nog dječaka. nakon tragedije. dugu zatvorsku kaznu osudio je Nova-
“Prijatelj je vozio, a ja sam držao San- Zbog prijetnje da bi se masakr mogao ka Ðukića, bivšeg komandanta Taktičke
dra. Na ulaznoj kapiji bolnice na Gradini ponoviti, dženaza i sahrana žrtava s Kapije grupe Ozren Vojske Republike Srpske.
osjetio sam da je izdahnuo. Prestao je di- obavljene su u tišini, pod svjetlima bateri- Umjesto iza rešetaka, ratni zločinac je na
sati. Doktori su pokušali reanimaciju, ja ja, u noćnim i ranim jutarnjim satima na slobodi. U Srbiji.
sam ih zamolio da pokušaju još jednom, Aleji mladosti na Slanoj Banji. U tim su “Meni i ljudima koji na bilo koji na-
ali nije mu bilo spasa i ništa se nije mo- se trenucima mogli čuti samo tihi plač i čin imaju veze s Kapijom i, zapravo, svim
glo uraditi.” uzdasi roditelja, te šaputanje imena njiho- normalnim ljudima sasvim je nevažno je
Uslijed bolnog saznanja da im je sin ve ubijene djece koja su bez obzira na vje- li Novak Ðukić osuđen na 20, 25 ili 30
upravo izgubio bitku za život, Kalesić i ru ili naciju ukopana jedna pored drugih. godina zatvora, jer on, prirodno, ni jednu
njegova supruga uopće nisu primijetili, a Iako tjelesno i duševno razbijen, Ka- kaznu neće odslužiti. Čovjeka ljuti nešto
ni osjetili, da su i sami bili ranjeni. lesić je, držeći u ruci bijelog, plišanog drugo, a to je okruženje u kojem živi. Bri-
“Bili smo krvavi po leđima i nogama. medvjedića, igračku svog sina, prisu- ne to što osuđeni ratni zločinac može da
Neke su gelere izvadili, a neki su ostali u stvovao ukopu. bude pušten, da mu se prvo poništi pre-
tijelu da nas na tu tragediju podsjećaju i “Dani koji su uslijedili bili su puni suda, pa da bude pušten iz zatvora, a da
prilikom promjene vremena. U tom tre- dodatnih šokova. Bili smo kod mojih se u momentu izricanja nove presude već
nutku, kada smo saznali za gubitak sina, roditelja jer dugo nismo mogli ući u nalazi u drugoj državi. Prešao je granice
život je stao. Zapravo, za vas tada više stan. Išli su brat i snaha, punac, punica jedne normalne države, ali očito ni tuži-
nema života. Samo dišete. Sve se sruši- i svastika da sređuju naš stan, da proba- laštvo ni sud nisu normalni. Generalno,
lo. Pola srca odmah se osušilo. Otkinu- ju skloniti neke Sandrove stvari da nam nije normalno ni pravosuđe, a ni država,
lo se pola duše. Nakon što su me ljekari ne budu pred očima, da nam ne bude šok jer neko ko je osuđen za ratni zločin može
nesmetano izaći iz zemlje i da ta zemlja
Zbog prijetnje da bi se masakr mogao ponoviti, dženaza više nikad ništa ne napravi da tog zločin-
i sahrana žrtava s Kapije obavljene su u tišini, pod ca privede, niti da traži njegovo izruče-
svjetlima baterija, u noćnim i ranim jutarnjim satima na nje i smjesti ga ondje gdje bi trebao biti.
Te nas stvari bole i žao nam je živjeti u
Aleji mladosti na Slanoj Banji. U tim su se trenucima mogli takvoj državi. Iako imam rodbinu u ino-
čuti samo tihi plač i uzdasi roditelja, te šaputanje imena stranstvu, ja iz Bosne i Hercegovine ne
mogu otići, jer ne mogu Sandra ostaviti
njihove ubijene djece. Iako tjelesno i duševno razbijen, i smatram da bi to bila izdaja, ali želja mi
Kalesić je, držeći u ruci bijelog, plišanog medvjedića, je da, kada odraste, drugi sin ode iz ove
igračku svog sina, prisustvovao ukopu države, jer u ovakvoj kakva je sada života
nema”, poručuje Kalesić. n

STAV 23/5/2019 47