Page 52 - STAV broj 219

DRUŠTVO

troje djece, sinove Mirsada i Mevludina, Od početka 2019. godine firma “Otpad” izvezla je 54 kamiona
te kćerku Almedinu. Vlasnik je i direk- robe, od čega 52 kamiona željeza, kamion rosvaja i kamion
tor firme “Otpad”, koja se od 2005. godi-
ne bavi otkupom i reciklažom sekundar- aluminija. “Godišnje izvezemo prosječno 150 kamiona. Od toga
nih sirovina, te u toku godine u prosjeku je 95% željezo. Približno 70% proizvoda odnosi se na izvoz
zbrine, reciklira i preproda približno 500 i uglavnom ide u Sloveniju. Ostatak robe prodajemo unutar
tona različitih otpadnih sirovina. Firma
je zvanično registrirana 2010. godine, a je- Bosne i Hercegovine”
dina je takvog karaktera u općini Bužim.
Remzija je dobitnik brojnih nagrada i pri- ispunjavam sve uvjete. Da mi, ako nemam konje, ovce i kravu. Od toga smo živjeli.
znanja, među kojima i najvišeg općinskog šanse, to kaže, da se džaba ne prijavljujem, Onda sam se odlučio da s dvojicom braće
priznanja Povelja “20. februar”. jer mi se nije isplatilo trošiti novac za do- krenem prikupljati otpad po okolnim de-
kumentaciju u situaciji kada je porodici ponijama, ali i od naroda. Sve što bismo
TEŠKE RATNE I PORATNE GODINE svaka marka bila prevažna, a i ne isplati prikupili prodavao bih firmi iz Bihaća,
Nakon što je demobiliziran, Remzija mi se da gubim džaba dan dok izvadim svu koja je slala svoje kamione po materijal.
Šomić okrenuo se poljoprivredi, kojom papirologiju jer mi smo tada imali konje i U to vrijeme otkupna cijena željeza bila
se porodica bavila i prije rata. Bile su to zarađivali orući svijetu njive. Ta osoba mi je vrlo jeftina, svega pet feninga po kilo-
teške godine za njegovu petnaestočlanu kaže da se slobodno prijavim. I prijavim gramu. Sarađujući s tom firmom, gledao
porodicu. Radio je sve i svašta samo da bi se. Kad ono dođe meni nakon dva mjese- sam sa strane šta oni rade i tako učio. U
osigurao minimum uvjeta za život svojim ca odbijenica. Primljen taj i taj. Krenem početku sam nastojao čim prije prodati
ukućanima. Osim sa suprugom i djecom, da vidim ko je sve primljen, kad ono pri- sve što sakupim jer sam se bojao da sutra
Remzija je živio u istom domaćinstvu s mljena dvojica koja su već bila zaposlena, neće biti otkupa. Tako mi je to u početku
ostarjelim roditeljima, potom s dva brata, samo prelaze s posla na posao. Nije im od- djelovalo. Onda sam 1999. godine čuvao
četiri sestre te sa suprugom i s dvoje dje- govaralo to što su radili, pa su primljeni presu te firme, kada su dolazili u Bužim
ce njegovog poginulog brata Mirsada. U na posao koji im je više odgovarao. Kažem da presaju sakupljeni otpad iz cijele opći-
pokušaju osiguravanja egzistencije, 1997. sebi: ‘Dragi Bože, dok neko nema nika- ne. Spavao sam u autu i čuvao im presu
godine počeo je prikupljati otpad. kvog posla, neko može birati kakav hoće cijelu noć za deset maraka. Dugo mi je
Jedna situacija, tačnije nepravda s ko- i gdje hoće. Neki mogu birati hoće li jesti trebalo da shvatim što je bit u tom poslu,
jom se suočio tražeći posao, posebno mu crni ili bijeli kruh, a to što ja nemam ni- a ključna stvar koju sam skontao jeste to
je teško pala, pa je i danas smatra najvećim kakvog, koga to briga?!’ E, tad mi se vala da je ogromna razlika kad trebaš prodati
podstrekom da uspije. sve ‘stekeralo’. Vidio sam da nema pravde 500 tona brašna i 500 tona otpada. Da bi
“Kada sam se kao nezaposleni demobi- i da nema hajra dalje ni konkurisati niti prodao toliku količinu brašna, potrebno
lizirani borac prijavio na konkurs za čuva- tražiti javni posao, nego zasukati rukave i je sniziti cijenu svake vreće. Kod otpada
ra u pošti 1999. ili 2000. godine, u oglasu raditi. I tad sam definitivno donio odluku je obrnuto, što imaš više, to je cijena bolja
je stajalo da se primaju tri radnika-čuva- da nema druge nego nastaviti raditi ono što i to si velikim otkupljivačima privlačniji.
ra, te da prednost imaju demobilizirani mogu i što najbolje znam, a tada su to bila Poenta je u tome: ako imaš 500 tona siro-
borci, bliži članovi porodice poginulih i poljoprivreda i prikupljanje otpada, čime vine, lahko ćeš je prodati, dobit ćeš bolju
slično. Ispunjavao sam sve tražene uvje- sam se godinu-dvije ranije počeo baviti.” cijenu, dok se kod brašna ili bilo koje druge
te, bio sam borac cijeli rat, brat mi je kao robe u tom slučaju cijena mora ‘obarati’”,
pripadnik Jurišnog bataljona poginuo za RADOM I POŠTENJEM DO objašnjava Remzija.
vrijeme ‘prve autonomije’, potom sam bio POSLOVNOG USPJEHA Od 2005. do 2010. prikupljao je doku-
nezaposlen, a u domaćinstvu sam imao Prije nego je zvanično registrirao vla- mentaciju za osnivanje firme. U međuvre-
14 članova porodice na plećima. I nisam stitu firmu, Remzija je godinama sakupljao menu je gradio objekte i pripremao kapa-
imao nikakvog posla niti primanja. Jedi- otpad i prodavao ga firmama koje su na citete. Nakon pribavljanja svih potrebnih
no je bratova snaha imala šehidsku pen- području USK postojale još i u predratno odobrenja i saglasnosti, 20. februara 2010.
ziju. Kad je taj konkurs objavljen, odem doba. Najviše je sarađivao s firmom “Siro- godine ju je registrirao. Od registracije pa
kod jednog utjecajnog čovjeka da ga pitam vine” iz Bihaća, koja je nakon privatizacije do danas promet se kretao od 1,5 do 3 mi-
ima li ikakve šanse da budem primljen jer prestala s radom. “Nakon rata, imali smo liona maraka, a broj radnika od 3 do 12.

52 23/5/2019 STAV