Page 41 - STAV broj 219
P. 41

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA



          Ratni putopisi (29)
         ZAMIRISALO SARAJEVO






         Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje
         dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne
         vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će
         možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam
         dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer
         zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi
         od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je
         prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

                                            uništiti, a ja u Zvornik nikada ne bih mo-  našu ekipu, kad se rastanemo od konvoja.
                                            gao otići! Takvih Bošnjaka, koji se u svoje   Možda je ovo i prvi trenutak u kojem doživ-
                                            zavičaje ne mogu vratiti, ima milion i pet   ljavamo akcionu uređenost vojne mašinerije,
                                            stotina hiljada. Oni vam lijepo zahvaljuju   sistem na djelu. Tokom devetnaestosatnog
                                            na takvome miru.                   putovanja isto će se toliko puta dogoditi da
                                               U zeničkoj robnoj kući, oslovi me mla-  Kaknjo iskrsne pred kamionom, iz mraka,
                          Piše:             đi čovjek, supruga mu, lijepa žena, stoji sa   na nogama, dok se kolona još kreće. Kad je
                          Abdulah SIDRAN    strane. Pita jesam li ja taj i taj, koliko znam   stao, kad je, otkud, izišao? Kratka, odsječna,
                                            – jesam, odgovorim, da se na šegu okrenem.   bespogovorna uputstva vozačima. Ode da-
              asvim je neizvjesno polijetanje jed-  Je li vaš daidža iz Kaknja, rahmetli Jukić   lje. Uh, što volim takav način – u poslu,
              ne bosanske “tice”, od-do, i sudbinu   Husein? Jeste, velim, moj daidža rahmetli.   jok u “voltaži” – kad se radi, neka se bez
              našega povratka prepuštamo u ruke   Bio dobar čovjek. – Znam da je bio dobar   greške radi!
         Svažnim ljudima iz Korpusa. Koman-  čovjek, radili smo zajedno. I ja sam otprav-  Putem, umnožava se narod na karoseriji.
          danta Envera Hadžihasanovića ne vidjesmo   nik vozova. Tako veli čovjek. Upitam vraća   Bijaše, na početku, komotno. Zatim, taman.
          – važni su se poslovi događali na terenu,   li se u Kakanj, zamolim da ponese daidži-  Pa brzo – ni na po puta nismo bili – krklja-
          oko Vareša i drugdje – ali kad mi Ezer Ezo   nici Saimi i tetki Zekiji 100 DEM, šalje im   nac, dušegupka. Vojnik koji stoji na mojim
          Arnautović, pomoćnik za logistiku, pome-  familija iz Sarajeva. Čovjek ne može da se   stopalima nema gdje drugo staviti svoje ta-
          nu Enverovo zvorničko porijeklo, “sjećanje   načudi, otkuda takvo povjerenje. Ne zna on   bane. Ovaj što mi sjedi na ramenu, ipak je
          me lakom tugom ovi”: Hadžihasanovići su,   da u džepu držim “pisamce teško kao tuč”, i   pola stražnjice oslonio na torbu. Mora se
          u Zvorniku, stanovali na uglu moga soka-  da je novčanica od 100 DEM tanahna utje-  pušiti, a šaka s cigaretom nikako da se pro-
          ka i glavne zvorničke ulice, u toj smo kući   ha dvjema nesretnim ženama za propali   bije do usana. Gdje je, i kako ugasiti? Kako
          svakoga jutra uzimali mlijeko, možda baš   plan Zekijinog povratka u Sarajevo. Što se   prikunjati, da se ubije koja minuta? Sjećam
          iz ruku Enverove majke. Zamolim Ezu da   “povjerenja” tiče, siguran sam da će novac   se klasike, bješe li to Oliver Tvist? Kad djeca
          o tome upita komandanta. A da ga pozdra-  ovako stići do njih pouzdanije nego da ga   spavaju pod mostom, na gomili. Izbor je te-
          vi svakako, od Zvorničanina A. Sidrana.  sam, svojom nogom nosim, i svojom rukom   žak: ako hoćeš da ti je toplo, onda će neko
            (Uzgred – Zvornik!)             uručujem. Neću čak ni provjeravati. Ta stvar   na tebi ležati. Ako hoćeš da ti je mehko, bit
            Francuski novinari uvijek “bježe” od   stoji milion na sto.        će ti hladno. Hajde, barem nam je toplo.
          političkih tema, oni bi o kulturi i umjet-  Šta je ovo? Udarile sve same – digresije!  Pretovarimo stvari, rastajemo se od Ka-
          nosti. Onaj mi onomad reče da je Oca na   Hoće to, hoće to – kad pisac privodi   knja, na stanici u N. Navalio narod u onaj
          službenom putu gledao četiri puta, pa moli   kraju svjedočenje o jednom gustom puto-  kamion koji će s nama, u pravcu Igmana.
          da o tome pričamo, za francuske medije.   vanju, a puninom mozga promiču stotine   Prilazi mi starica, kaže ime i prezime, pre-
          Hoćemo, velim, pa mu reknem da se dobar   napomenutih, neobuhvaćenih, slika i deta-  klinje da je primimo. Iz Sarajeva je, gos-
          komad filma (i najvažniji dio moga života,   lja, rečenica i dojmova.  podskoga prezimena, zaglavila u K. Hoće
          rano djetinjstvo) događa u gradiću na Dri-  Osvanulo jutro povratka. Prema Saraje-  kući. – Ovdje, gospođo, komanduje vojska.
          ni, zove se Zvornik. “Si, si, Zvorrrnik”, sje-  vu ide armijski kamionski konvoj. Toliko i   Oprostite mi, ne mogu vam pomoći. – A u
          ća se Francuz što je četiri puta gledao Oca.   toliko kamiona prevozi to i to. Pozdravljamo   srcu mi kajanje i stid. Možda sam mogao
          U tome je gradiću – nastavim – živjelo, i   se s Aganom (ne stigoh ni rečenicu kazati   pokušati? Kasnije, radujem se što ona nije
          činilo većinu, bošnjačko, muslimansko,   o Aganu, kontraobavještajcu s licem Alena   tu, teško da bi preživjela taj fizički napor. I
          stanovništvo. Danas tamo ni jednoga Boš-  Delona), došao da isprati konvoj, zahvalju-  sebi se čudim da sam izdržao.
          njaka nema. Sve su pobili i prognali. – O,   jemo Velagi Karajku – i oni nas prepuštaju   Devetnaest sati putovanja, evo nas opet
          msje, pa vi opet o politici! Ne fermam ga,   u ruke plavokosom šefu ovoga poduhvata,   na Krupi, kod Abidina. Samo da se doče-
          nego nastavim. – Si, si, msje, o politici! Ja   bosanskom oficiru s prezimenom Kaknjo.  pati Hrasnice. Abidin ponovo, neumoljivo
          u Zvornik nikada više neću moći otići. Vi   Sve funkcioniše besprijekorno. Civili   logičnim rezonovanjem, uvjerava vozača
          nas nagonite da se za stolom s četnicima i   ulaze (na karoserije, uglavnom) prema spi-  Ismeta zvanog Babo da mu je najbolje pro-
          zlikovcima dogovaramo o miru. Po tome   skovima. Kaknjo lično provjerava svako ime,   dužiti za Hrasnicu, tamo otkloniti tehničke
          miru, četnik bi slobodno šetao Sarajevom,   svako lice. Kod njega ima i dogovoreni ka-  smetnje na vozilu, pronaći taj rezervni dio.
          i svakim gradom koga nije uspio osvojiti i   nister od pet litara nafte (hvala, Velaga), za   Zamirisalo Sarajevo.   n


                                                                                                   STAV 23/5/2019  41TAV 23/5/2019  41
                                                                                                   S
   36   37   38   39   40   41   42   43   44   45   46