Page 36 - STAV broj 191

DRUŠTVO

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Nakon što završi s poslovnim oba- Nihad Suljić svakodnevno
vezama, Tuzlak Nihad Suljić (28) pomaže migrantima u Tuzli
odlazi na glavnu autobusku sta-
nicu ili do Službe za poslove sa ISKRA NADE
strancima u svom gradu, gdje dočekuje I UTJEHE NA
izbjeglice i migrante i pomaže im. Nekada TEŠKOM I
su to veće grupe, uglavnom mlađih muš- NEIZVJESNOM
karaca, a nekada nađe tek dvojicu-trojicu PUTU
mladića. Nedavno se iznenadio kada na
stanicu nije zatekao nijednog. “Oni su ljudi koji bježe od rata, smrti, siromaštva i torture sistema.
Njihov bijeg traje po nekoliko godina, a na tom putu ih tuku,
Na neizvjesnom putu ka Zapadnoj pljačkaju, prijete im, mnogi su i život izgubili. Katkad im samo
Evropi migranti se u “gradu na zrnu soli”, osmijeh mnogo znači, a tek jedna jabuka ili marka, hljeb, čarape...
gdje im ovaj mladić nudi iskru nade i utje- Količina nije bitna, važno je tretirati ih humano i ljudski, poštovati
he, ne zadržavaju duže od dan-dva. Ostaju njihovo dostojanstvo. Jedna jabuka, marka ili pozdrav pokazuju
onoliko koliko im je potrebno da se re- da ste na strani tolerancije, i to je u ovim vremenima luksuz”
gistriraju da se nalaze na teritoriji Bosne
i Hercegovine, u koju svi oni ilegalnim
putem dolaze iz Srbije. Prenoće gdje se
zateknu: na peronu ili ispred spomenu-
te službe. Svi su iscrpljeni, gladni, žedni,
preplašeni, nerijetko pokisli i promrzli...

“Moj prvi susret s migrantima bio je u
junu. Bio je ramazan i postio sam, a oni su
prošli pored mene. Tada ništa nisam uči-
nio i danima me zbog toga pekla savjest.
Izgledali su izmučeno i uplašeno. Nikada
neću zaboraviti taj trenutak. Poslije sam se
dugo preispitivao zašto nisam ništa učinio,
zašto im se barem nisam nasmiješio. Kada
sam ih zatim sreo na autobuskoj stanici,
nije više bilo dvojbe, prišao sam i ponu-
dio im hranu. Tako je sve krenulo”, navodi
Suljić dok grupi od petnaestak Pakistana-
ca i Indijaca pomaže da popune formulare
koje su dobili od pripadnika Ministarstva
unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona.

LJUDSKOST U CEKERU

Suljić im donosi svoju i hranu svojih
prijatelja i komšija, a ističe da nije ovlašten
za bilo kakvo veće prikupljanje ni distribu-
iranje novca i pomoći. Putem stranice na
Facebooku “Izbjeglice, dobro došle, Tuzla”,
uz ostale volontere, informira gdje se nala-
ze migranti i animira ostale da pomognu.
Građani Tuzlanskog kantona odazivaju se
i pomažu, ali dosta je i onih koji bi to vo-
ljeli učiniti, ali ne znaju kako.

“Policajci su mi kazali da je svaka po-
moć dopuštena i legalna osim prevoženja
izbjeglica i migranata. Opet, migranti mi
kažu da za stanovnike Sapne, Kalesije i
Tuzle imaju samo riječi hvale. To su im
tranzitna mjesta, ali oni kažu da ih ovdje
doživljavamo kao ljude, a ne kao bića dru-
ge dimenzije. Oni su ljudi koji bježe od
rata, smrti, siromaštva i torture sistema.
Njihov bijeg traje po nekoliko godina, a
na tom putu ih tuku, pljačkaju, prijete im,
mnogi su i život izgubili. Nadaju se da će
doći do Holandije, Italije, Njemačke ili

36 1/11/2018 STAV