Page 83 - STAV broj 278

Velika je razlika u odnosu na danas, kada obilježavamo 20.
godišnjicu Genocida. U to vrijeme vladala je konfuzija, nije
se znalo kako da se ponašamo. Još je vladao neki poluignori-
rajući odnos prema Genocidu u Srebrenici. Nažalost, tada je
ta ‘šala s grafita’ bila šala koja se mogla čuti na ulicama”, ispri-
čala je Kamerić za Stav.
“Kada je Tarik Samarah došao s fotografijama grafita iz
Potočara, ni on ni ja nismo znali kako postupiti, ali potreba
da nešto uradimo bila je jača. Rad Bosnian Girl nastao je ve-
oma brzo kao instinktivna reakcija. Osjetila sam da moram
podijeliti to što vidim i osjećam. Mislila sam na predrasude i
pozicioniranja. Ko smo mi, ko su žene, ko su Bošnjaci, Srbi,
Hrvati, ko je UN, ko su zločinci, koji su to ostali, neutralni...
Svi smo žrtve i počinioci predrasuda. Tada, 11. jula 2003, kad
je nastao rad, krenula je javna kampanja, serije fotografija Ta-
rika Samaraha bile su na bilbordima. Mnogo ljudi reagiralo
je pitanjem zašto baš sada to radimo. Jednostavno su nam re-
kli da smo dosadni, da pretjerujemo i da to nikog ne zanima.
Dokaz da to ljude zanima i da to nije završena priča jeste to
što se danas, 12 godina poslije, teško može naći neko s takvim
komentarom. Reći kako nikog ne zanima Srebrenica, pitati
zašto se ‘te žene’ opet okupljaju ili komentirati: ‘Hajmo preći
na nešto veselije, dosta više rata’ na neki je način zločin pre-
ma sjećanju.”
Rad Šejle Kamerić Ab Uno Disce Omnes (Po jednom sluča-
ju upoznaj sve) izazvao je posebnu pažnju kada je predstavljen
kao dio velike izložbe Forenzika, anatomija zločina u Londonu.
To snažno djelo predstavljeno je unutar hladnjaka kakav se
koristi u mrtvačnicama. U hladnjaku se prikazuje oko 30.000
fotografija i videozapisa o Genocidu i zločinima počinjenim u
Bosni i Hercegovini. Kamerić pozivom na razmatranje anato-
mije rata skreće pažnju i na važnost sakupljanja, procesuiranja
i upravljanja dokazima, otkrivajući razmjere ljudske tragedije
kao posljedice Agresije na Bosnu i Hercegovinu.
“Nažalost, Bosna i Hercegovina je zemlja na koju su stalno
nailazili u istraživanju o značaju forenzičke medicine. I ono
što su im svi forenzički stručnjaci rekli, i što većina ljudi ne
zna, jeste to da se zahvaljujući bosanskohercegovačkoj trage-
diji forenzička medicina potpuno promijenila i uznapredovala.
Prvi put u historiji radila se masovna identifikacija žrtava pu-
tem DNK analize. Znamo da Bosna i Hercegovina nije imala
najviše žrtava rata, ali smo u našoj velikoj nesreći i ogromnom
stradanju imali sreću da je bilo dovoljno političke želje i da je mogu pozvati ili, da budem još preciznija, jedne sveobuhvat-
bilo dovoljno novca koji je došao od međunarodne zajednice ne i lahko dostupne arhive. Naprimjer, ako imaš 15 godina,
koji se investirao u projekt Međunarodne komisije za nestale nemaš nikakvo predznanje i želiš sjesti za kompjuter i saznati
osobe (ICMP) kako bi se tragalo za nestalim i ovakvom vrstom koliko je ljudi nestalo tokom rata u BiH, ti ne možeš doći do
identifikacije”, kazala je Kamerić. liste osoba koje se vode kao nestale. Dvadeset godina poslije
“U BiH se stalno pokušava negirati zločin, od namjernog rata, mi još nemamo zvaničnu listu nestalih. I ono sto je straš-
spaljivanja arhiva pa do premještanja masovnih grobnica. Fo- no jeste to da je nestanak ljudi prijavljen, njihova su imena na
renzička nauka bavi se otkrivanjem istine i izuzetno nam je raznim listama, porodice za njima još tragaju, ali popis nije ve-
potrebna. Na početku mi je bilo bitno da naučim sve o foren- rificiran zbog političkih opstrukcija. Mi, nažalost, imamo tri
zičkom procesu i o ‘bh. forenzičkom slučaju’, da saznam sve različite ratne naracije koje su još sukobljene i koje ne mogu
što se može saznati. I sve to me podsjetilo na veličinu i užas doći do istine, a istina je uvijek u nauci. Istina je u faktima, a
zločina koji nam se dogodio. Mi koji smo bili u ratu i preži- ne u političkim ili nacionalnim interpretacijama. Koliko god
vjeli ga vrlo često zanemarujemo tuđe pozicije. Mislimo da iz neko zna ili misli da je u pravu, uvijek postoje dokazi – ispod
vlastitog iskustva znamo sve ili više nego dovoljno. Ovaj sam njih se povlači crta. I upravo je forenzika ono što me fascini-
put htjela krenuti iz pozicije nekog ko ne zna ništa. Htjela sam ra. Vjerujem da ova nauka može mnogo pomoći izlasku iz rat-
početi kao neko ko ima tek 20 godina, ko je rođen nakon rata i ne traume. Ona se bazira na činjenicama, a to je ono što nam
bez traume. Često su upravo takve mlade osobe u BiH sasvim je veoma potrebno. Iz činjenica se trebaju graditi kolektivne
izolirane iz konteksta u kojem je naše društvo; u školama ne i individualne priče”, ispričala nam je Kamerić, zaključuju-
uče o ratu, a i roditelji ih od toga štite. U procesu rada željela ći: “Te priče postaju potpuno intimne, lične. U njih su utka-
sam postavljati ista pitanja koja bi i oni postavljali.” ni faktori: da li je taj dan padala kiša ili je bilo sunce, da li je
Kamerić kaže kako je u svom radu nailazila na brojne neko nosio crvenu majicu, koja je krvna grupa, da li je popra-
probleme. “Prvi problem na koji sam naišla jeste nepostoja- vio zub prije 25 godina... Sve te intimne, naizgled beznačajne
nje relevantne arhive u Bosni i Hercegovini na koju se ljudi informacije u finalu mogu činiti dokaz.” n

STAV 2/7/2020 83