Page 88 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

veći strah, jer se stvorio utisak da je pani- – Prošli smo sve ovo zajedno, pa ćemo vratima prikolice i ja Hasiba i strinu neka-
ka nastala zbog toga što četnici već ulaze u i ovo što predstoji – govorila je ona – šta ko uguram pozadi.
grad, iako nije bilo tako. Naoružane grupe ćete jesti bez mene?! Evo stižu konvoji i – Šta ako te skinu četnici u Bratuncu?
boraca su se pokušale probiti kroz masu nećemo više biti gladni. Možda će prestati – kažem ja Hasibu.
kako bi, ipak, zavele neki red, ali to je bilo pucanje. Bit će bolje, sigurno. – Ma neće valjda – reče on. Strina Zehra
nemoguće. Žene i djeca su bili zgnječeni, – Svi, ko god može, šalju žene i djecu za je samo šutjela.
padali su jedni drugima pod noge, bili su Tuzlu i ti bi trebala poći – nastavio je ubjeđi- Upali se motor kamiona. Hasib iz dže-
pregaženi, neki su izdahnuli pod nogama vati je otac – Ne brini za nas. Snaći ćemo se. pa izvadi nešto i tutnu mi u ruku. Evo ti
mase, borci su iz mitraljeza ispaljivali rafale – Ja bez vas ne idem. Ja da se spašavam, ključ od moje sobe – reče – ima još hrane.
u zrak kako bi se masa “urazumila”, ali ništa a da vas ostavim ovdje, neću. Ako se vama Ostalo je svega.
od toga nije pomoglo. Ljudski stampedo se nešto dogodi, šta će i meni život?! Ja ne Čim je kamion zamak’o za okuku, ja
kao ogromna rijeka od tjelesa njihala sad idem nigdje od vas. sam sprintom ustrčo uz brdašce do Hasi-
na jednu, sad na drugu stranu. Bilo je jasno da mama neće otići. bove sobe.
Moglo se vidjeti kako neki mašu nje- – Hasib eno hoće da ide sa Zehrom – Međutim, sve se dogodilo tako brzo da
mačkim markama. Iz mase su izvirale di- reče otac misleći na svog najstarijeg brata sam jedva uspio vidjeti leđa i prepoznati
gnute ruke, mašući parama kroz zrak. Ljudi i njegovu ženu. svog rođaka (neću mu otkrivati ime u ovoj
su nudili sve što imaju kod sebe, samo da – Pa oni imaju puno hrane! Neće to knjizi) koji je iskoristio priliku dok sam ja
ukrcaju porodice u kamione. nositi! Odoh ja odmah! – povikao sam i Hasiba i Zehru pratio do kamiona. On je no-
Danci su bili zaprepašteni. Vozači su, skočio na noge. gom razvalio vrata i zgrabio nekoliko vreća,
ne znajući šta da rade, sjedili u kabinama, Istrčao sam na ulicu i nisam stao sve onih sa brašnom, dakle one najdragocjenije.
dok jednog trenutka neko nije naredio da do kuće u kojoj je bio smješten Hasib. Ta- Udariše mi suze na oči od bijesa, sa-
šleperi krenu po svaku cijenu. Ni danas ne man sam stigao na vrijeme, jer je on u tom mosažaljenja i zbog činjenice da sam pre-
znam kako se nije dogodilo da šleperi ne momentu zaključavao vrata. Pored njega je poznao meni dragog rođaka, možda najdra-
pregaze ljude koji su uporno pokušavali stajala strina Zehra. žeg, kako mi ispred nosa odnese skoro svu
uskočiti u pokretu. – Aha – povika Hasib – evo nama Ha- hranu koju je, valjda, Hasib bio namijenio
Konvoj se nekako formirao i hiljade ljudi ska da nam pomogne. – Hajde, ti znaš ove mojoj porodici.
je ostalo na trgu ispred robne kuće. Mno- dole, a znaš i taj strani jezik. Rekoh, da Opsov’o sam mu majku i vikao sam iz
gi su plakali jer nisu uspjeli da se ukrcaju. zamoliš ove vozače da nas prime. Možda petnih žila, dok se on trkom udaljavao u
– Doći će za nekoliko dana drugi kon- bi nas primili i u kabinu. Šta misliš da im pravcu zgrade gdje je živjela njegova po-
voj – povika neko. damo šta maraka, evo ja imam još nešto što rodica. Nije se ni okrenuo.
I zaista, nakon dan-dva, Danci su po- mi je ostalo para? – i izvadi nekoliko plavih Plakao sam i dalje. Uđem onda u sobu i
novo stigli. Nije trebalo puno da se na trgu novčanica iz džepa. vidim da je sve ispremetano. Ali, nadao sam
ispred robne kuće, gdje je skladištena hu- – Ma kakva kabina, Hasibe?! Može se se da u toj žurbi on nije mogao naći baš sve.
manitarna pomoć, skupi na hiljade ljudi. jedino probati pozadi, u prikolicu, k’o i svi Nakon detaljne pretrage svih polica i ladi-
Bilo je još jutro. Konvoj je trebao usko- drugi – kažem mu ja. Znao sam da je Hasib ca, našao sam dvije kile šećera i još nekih
ro da napusti Srebrenicu. Nas četvero smo negdje najesen zakl’o kravu i osušio meso. sitnica. Sve u svemu, nekoliko kilograma.
sjedili u kući. Gledali smo jedno u drugo. Imao je nekoliko stotina kila mesa, ali, kao Ali, mi šećera nismo imali već mjesecima,
Nas trojica smo pokušavali, već od prethod- i svi drugi, to je čuvao samo za sebe. Na- ni grama, i ovo je bilo makar nešto što će
ne noći, mamu ubijediti da i ona s konvo- dao sam se da je od toga ostalo barem ne- nas donekle vratiti u život.
jem ode za Tuzlu. što, da nisu sve pojeli on i Zehra. A pret- Tu večer smo pili mlijeko u prahu, ali
– Pa šta ću ja bez vas – govorila je sa su- postavljao sam da je imao i brašna, šećera zašećereno. Uživali smo u ukusu.
zama u očima – kako da vas ostavim ovdje?! i drugih namjernica koje je mogao dobiti
– Mama – ubjeđivali smo je ja i brat – u zamjenu za meso. Odlomak iz knjige Hasana Nuhanovi-
ako krenemo kroz šumu, bit će lakše nama Stigli smo do kamiona i ugledali smo ća “Zbijeg – Put u Srebrenicu”, poglavlja
trojici ići bez tebe. I bit će nam lakše kada jedan gdje je gužva bila najmanja. Na moje “Mart – april 1993”, Mediacentar, Sara-
znamo da si ti na sigurnom. iznenađenje, masa nije bila blokirala put ka jevo, 2012. n

ČETVERO UGUŠENO NA KAMIONU GDJE SAM JA BILA

Nekoliko godina nakon rata koordinirao sam projekt uzimanja izjava nikog da mi pomogne da ga spasim iz te gužve. To se dešavalo u
od preživjelih Podrinjaca. Projekat sam sproveo zajedno s Hidaje- okolini Bratunca. Šestogodišnji sin mi se ugušio dok sam ga izvla-
tom Kardaševićem i Udruženjem “Žene Srebrenice” sa sjedištem čila ispod nogu. Na rukama mi je umro ispuštajući zadnji dah. Po-
u Tuzli. Ovdje je jedna od izjava koja se nadovezuje na poglavlje slije toga ja više nisam ništa znala za sebe. Hladili su me vodom.
iz knjige Zbijeg – Put u Srebrenicu, a objavljena je u knjizi Samrt- U Bratuncu su žene Srpkinje izašle na put pred kamione. Neke su
no srebreničko ljeto ‘95 u izdanju Udruženja “Žene Srebrenice”. imale noževe u rukama i vikale su na nas da će nam poklati djecu.
I. P. iz Cerske, majka dvoje djece, uspjela je u martu 1993. da se ukr- Kad smo prošle kroz Bratunac, iz drugog kamiona je uspjela preći
ca u jedan od kamiona. Na prvoj (srpskoj) barikadi vidjela je četnike: moja snaha i uzeti sa sobom starijeg mi sina. U Zvorniku je tog dana
“Počeli su vikati na nas, psovati nam muslimansku majku i prijetiti bila pijaca i tu su nam prijetili da će nas pobacati u Drinu. Dvana-
nam da će nas naći u Tuzli. Na kamionu nisam nikoga poznavala jer est četnika se popelo na kamion i tražilo pare i zlato od žena. Ja
bile su tu, uglavnom, žene iz sela Osmače. Kamion je povremeno sam još uvijek moje mrtvo dijete držala u rukama. Na kamionu se
kočio i trzao pa su žene padale jedne preko drugih. Starijeg sina ugušila dvadesetogodišnja trudnica s Osmača, jedna starija žena i
sam u toj gužvi izgubila. Pao je pod noge ženama, ali uspjela sam sedmogodišnja kćerka Senaida Šiljkovića. Ukupno je četvero ugu-
ga izvući. Međutim, tada sam izgubila manjeg sina. Nisam imala šeno na kamionu gdje sam ja bila.”

88 2/7/2020 STAV