Page 90 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

rebrenica je bila daleko, dale- Emir SULJAGIĆ
ko iza mene, daleko od mene,
ali mi je od prvog dana, od tre-
Snutka kada sam kročio u dugo
očekivanu slobodu, nedostajala. Nije mi
nedostajao rat – a možda malo i jeste – SAMOUK
nije mi nedostajala smrt – a možda malo
i jeste. Nedostajala mi je neposrednost,
jasnoća motiva, prevlast poriva, i polako,
ali sigurno srce je prestalo kucati onako
jako, bilo više nije tuklo onako snažno, Pišem ovu ispovijest jer želim da iza mene ostane sačuvan
život je postao borba protiv sebe; u mom
prošlom životu sve je bilo dopušteno, ali moj život onako kako sam ga ja doživio, viđen mojim očima,
mom razočarenju nije bilo kraja kada sam njegovo jedino pravo, moje lice. Napisao sam je zato što
shvatio da je tako i u ovom, iako je mli-
jeko za dijete bilo moguće kupiti u pro- nikad nije bila izrečena pred bilo kakvim sudom, nikad nije
davnici, a za kruh zaraditi. Više nije bilo
linije koja je dijelila dobre od loših, moje postala dio nekog zapisnika i u toj mjeri nikada nije morala
od njihovih, najgori su bili među nama niti da se desi. A desila se; i ja sam vapio za pravdom za sva
i zapravo, nakon mjesec dana slobode,
bilo mi je jasno da sam izgubio sve naj- zla koja su mi nanesena
bolje ljude koje sam ikad poznavao. Oni
koji su preživjeli su također umirali, gi-
nuli i nestajali u miru i, iako sam žalio u džep i pročitao poruku: “Dobro došli oduvijek vjerovao da se nalazi, ali prvi
za njima, nešto je u meni govorilo da je u Telekom Srbije!” put videći truhle daske koje su virile iz
tako bolje i počeo sam se pripremati za Bili smo gladni i kao kakva horda zemlje i rekao: “Ovdje!”
dan kada će doći red na mene. Ali nije ušli u aščinicu koju je otvorio jedan od Radnici su počeli kopati. Kidali su
stigao, još nije stigao. prvih povratnika u grad i doslovno pojeli žile u koje su obrasle daske i cijeli grob.
sve što se moglo pojesti. Jutro se nekako Nisam stajao na jednom mjestu, pomje-
XV izvuklo i vratili smo se u V. vjerujući da rao sam se unaokolo, prateći kopanje,
Zvao se Omer. Iz nekog razloga, dok bi prva ekshumacija trebala biti završe- nestrpljivo sam htio da se uvjerim da je
sam se tog dana vozio između B. i V. i dok na do tada. Očevu ekshumaciju pamtim tu. Prvo su naišli na neku debelu tkani-
je pored nas promicao kastrirani krajo- po dosadi, strašnoj i neizdrživoj dosadi. nu neodređene boje, za koju se isposta-
lik, uspijevao sam misliti samo na njega, Biti u društvu pametnih ljudi u ovakvim vilo da je deka; kopali su oko nje, iza nje
njegovu visoku, uvijek brižljivo dotjera- situacijama nije dobro: pametan čovjek i ispod nje. Otvorili su je tako da se prvo
nu pojavu, koju je kvario samo radio koji brzo shvati da je najbolje šutjeti pa između pojavila crna vojnička čizma, iz nje je vi-
je držao pored uha. Nisam nikad progo- vas ostane samo beskrajna i jeziva tišina. rila slomljena kost. Odmotavali su deku
vorio ni riječ s njim, iako sam ga sretao U takvoj smo tišini krenuli, nakon što je sve dok se nije ukazao vuneni šal, nekada
skoro svaki dan, na putu u ili na povratku prva ekshumacija završena neuspješno. žut, a danas boje zemlje, koji je tetka Fata,
iz škole. Tačnije bi bilo da kažem da on Putem u stari dio sela počeo sam sum- naša gazdarica, snijela sa sprata i dala mu
nikad nije progovorio sa mnom, a koliko njati u ono što sam znao o mjestu gdje je ono jutro kada će poći. Ispod šala se uka-
znam, ni sa bilo kim drugim, jer je napro- otac pokopan i ukočio se od straha da ga, zala lobanja. Nisam osjetio ništa. Gledao
sto nekad davno odustao od ljudi. Ubijen ipak, neću naći. sam svog oca, to što je ostalo od njega, i
je negdje na početku rata i ne znam da li Omanja kolona automobila zausta- nisam osjećao ništa. Sve je njegovo iščezlo
je ikad shvatio šta se i koliko promijeni- vila se na kolskom putu koji je prolazio u meni, sve što je ostalo našlo se iza neke
lo. Pokopan je u selu, nedaleko od mjesta pored imanja, podižući veliki oblak pra- koprene i nisam mogao da ga vidim živog.
gdje će moj otac biti ukopan nekih šest šine. Prvi sam izašao iz auta, prvi ušao u Preda mnom je bila gomila koščica koje su
mjeseci kasnije, u decembru 1992. godi- ono što je nekad bila velika avlija, sada mogle pripadati bilo kome, ali su ove bile
ne. Vozio sam se upravo tamo. potpuno zarasla u korov, i krenuo prema njegove, tačnije u nekom trenutku tokom
Najjasnije od svega se sjećam čekanja. jabuci; nisam znao kuda idem, niti sam tog rituala – a iskopavanje je najviše ritu-
Čekali smo na ulazu u selo, jer su u polju znao zašto, išao sam prema jednom mje- al – postale su moje, moja odgovornost,
prekoputa moje kuće komunalni radnici, stu, u vrhu avlije, prema jabuci, nošen moje pravo, nešto što me obavezivalo na
koji su u takvim prilikama obavljali fizički nekom tuđom, jačom voljom. Ne želim život još makar izvjesno vrijeme.
dio posla, kopali tražeći komšinicu ubi- biti pogrešno shvaćen, nije to bilo nika- Okrenuo sam leđa grobu i gledao oko
jenu prvih dana rata. Otišao sam do dje- kvo mistično iskustvo, štaviše, emocije su sebe: prvi put sam tu dolinu vidio novim
da, ali on nije htio poći na ekshumaciju. bile tipično ovozemaljske: visoka trava i očima; prvi put sam je vidio ovakvu, oče-
Vratio sam se na glavni put; oba auta su žbunje su me grebali po golim nogama, rupanu, razorenu, opustjelu i nisam vidio
bila parkirana pored, u sjenci nekog dr- korak-dva dalje ožario sam se, na sljede- život koji je bio, život koji je mogao biti.
veta, a četvorica mojih prijatelja vodili ćem koraku zaradio ogrebotinu, ali ni- Stajao sam i dalje leđima okrenut grobu i
nepovezane razgovore pokušavajući da kad prije ili kasnije nisam osjetio takvu u daljini, u pozadini lijepog dana i plavog
razbiju nelagodu čekanja. Odvezli smo svrsishodnost svakog koraka, svakog za- neba vidio surovo i tamno brdo s kojeg je
se u Srebrenicu, stali nakratko u Poto- maha rukom, svakog udisaja plućima. smrt došla u moju familiju.
čarima i ušli u mezarje. Dok smo ulazili, Nisam se kolebao ili tražio po travi, išao Sve je bilo gotovo za pola sata. Vozili
začuo se piskavi zvuk nečijeg telefona. Je- sam naprijed i gledao u samo jedno mje- smo se natrag. Otac je bio u autu iza mene,
dan od mojih prijatelja zavukao je ruku sto, došao i upro prstom tamo gdje sam u prikolici, u bijeloj platnenoj vreći na

90 2/7/2020 STAV